· 

Dr. Wieslaw Piechocki o umjetnosti Vlade Franjevića



Dr. Wieslaw Piechocki će nakon dužeg vremena govoriti o mojoj umjetnosti, i to na otvaranju u K.Lihtenštajn, ovdje. To me jako veseli i vrlo sam zahvalan. Ovdje dolje tekst s otvaranja jedne od mojih prvih izložbi uopče! 


Dr. Wieslaw Piechocki i Vlado Franjević u Vladinom ateljeu in FL-Schaan 2016
Dr. Wieslaw Piechocki i Vlado Franjević u Vladinom ateljeu in FL-Schaan 2016

Dr. Wieslaw Piechocki o izložbi Vlade Franjevića u Vaduzu (8.4.-27.5.1994.) 

 

Zaklada „Novo učenje“ (Neues Lernen) predstavlja danas po prvi put mladog hrvatskog umjetnika. Ta se ideja može samo pozdraviti, naime, naš horizont poznavanja cenralnoevropske suvremene umjetnosti bio bi puno siromašniji kad ne bismo imali priliku upoznati ovaj talent…

 

Što se može reči o djelima Vlade Franjevića? Vidite ih ovdje i 


sami, tu njegovu „djecu“, da tako kažem. Moja bi zadaća bila da o njegovoj umjetnosti kažem nešto osobno, kratko i uvjerljivo.  Slike Vlade Franjevića šire čudesnu draž. U smislu da iste imaju lunarnu, dakle mjesečevu viziju kao motiv a koji iz njih zrači. To je posebno vidljivo iz radova koji su nastali pred nekoliko godina. Čovjek osjeća potrebu za sigurnošću (dopustite mi to psihoanalitičko tumačenje) nakon izgubljenog djetinjstva gdje je sve bilo lijepo, mirno, nekomplicirano, uredno i sigurno. Ali onda, jednog dana, došao je kradljivac (takav je naslov jedne od slika) ili bolje rečeno, u tijeku noći, da bi ukrao taj sveti svijet sa svim atributima sretne tišine i mira. Tko ili što je taj kradljivac? 

 

Vjerujem da je umjetnik proživljavao prilično teška vremena, s mnogim dramatičnim trenucima, s razočaranjima, kolebanjima, neodlučnošću, i stoga, njegov kradljivac ima mnoga imena. Tako lijepo u krugovima njegovo sele ne leži više, s izgubljenom prirodom s kojom se čovjek mogao identificirati, s obljubljenim članovima porodice, i prije svega - s kućom u kojoj je rođen, kao početak našeg hic et nuc. 

 

Kuća je, u njegovim radovima koji su nastali ranije, centralni motiv oko čega se sve skuplja: vizija modernog čovjeka koji mora proći kroz mnoge različite stanice, rastrganosti i emigracije, da bi na kraju dokučio malo ustaljenje. On još nije dokučio spomenuto i na to je ponosan. Reči će o istom ovo: „Ako sam nešto pronašao, krajnji stil možda, tad sam na kraju.“  Dakle strah od nadolazećeg, strah od zadnje riječi koja bi mogla predstavljati samo zadnju stanicu njegovih stvaralačkih mogućnosti. Zato se traži dalje u različitim tehnikama, ne samo u slikarstvu, ne samo u kiparstvu, nego i u pjesništvu. U zadnjim načinima izražavanja ponavlja se motiv ptice i bake. 

 

Baka kao duboka povezanost sa zamljom, prirodom, seljačkom magijom koja mu je mogla pravilno pokazati da pravi ljudi budu oni koji srastaju i uzrastu u simbiozi s prirodom. Znamo kako je danas teško dostići taj put između brzih auta, polagano umirućih šuma, velikih uzbuđenja i malih išaranih ambicija. Spominjanje ptice ne predstavlja samo klasičan motiv slobode nego također… no poslušajte (pročitajte) njegovu kratku pjesmu:

 

ptica se okačila o strop neba

kao luster

raširila krila 

i vršcima dotaknula 

dva velika oceana

ponor ocean i

ocean apstrakcija    

 

Ili kad Franjević kaže u jednoj od svojih skroz kratkih pjesama:

 

pričja su krilca molitvenik neba

 

osjećamo u toj njegovoj beznaslovnoj lapidarnoj formi da se i kao pjesnik razumije pravilno kretati u vlastitom mikrosvijetu. 

 

U njegovim slikama nalazimo također mikrosvijet, čudesan mikrosvijet kao npr. kod Joana Miroa, ali ovdje u kompoziciji vrlo osobno: okvir u okvirima, kutije u kutijama kod kojih otkrivamo iznenađujuće dubine. Vlado grabi i u hrvatsku tradiciju, u njezino slikarstvo na staklu, ali istovremeno, u svojoj jakoj sklonosti prema apstraktizmu miješa s istim, a tu čovjek već lagano otkriva auru punu tajni. 

 

U novijim radovima vidimo više apstraktnog, pojačani su motivi putovanja, opet pomak, ali dinamika je nekako u povlačenju prema izgubljenom raju, kako je ono definirao engleski pjesnik klasike. Slika „Seljanka“ prikazuje formalno mnogo minimalizma zažniranim s novim pokušajima: metalni profili kao svojevrsni kolaž. Kod „Brod s vriskom“ miješa se melankolija i čežnja s trunkom optimizma. Umjetnik je diskretan. Njegova dramatika će biti umjetnički upakirana s tišinom. On neće vrištati kao obezglavljen iako je nešto „posudio“ od „.Muncha. U „Autoportretu“ nalazimo njegov protest, manifest: umjetnik između dva pola, između univerzuma i zemlje, skroz sam s njegovim usahlim pupčanim čvorom. Kad je pred petnaest godina počeo slikati vjerojatno nije imao pojma da će ispod Alpi naći svoj novi dom, da će se upravo ovdje moći umjetnički razvijati i da sad može ostvariti stotine od svojih skica od prije. 

 

Njegove su plastike također vrlo interesantne i njih shvaćam kontrastnim: ima ih tri, tih nepokretnih pomičnosti (samo tri - to se zove, prve probe, nešto što nije samo dvodimenzionalno istraživanje.

 

Crne su i bijele, nedovršene i potpuno dovršene, apstraktne i figurativne, perfektne i prljave (mislim na prljave i namjerno žućkaste boje koje su nastale premazivanjem objekata više slučajno nego namjerno. Ovi mobile plastike su prvo trebale u stvari biti obješene ali se sada nalaze na stativima. Slobodno stoje… ali dajte si mašti da proradi i zamislite da su isti u predvorju hale. Ovdje opet poziv našem smislu i našoj sposobnosti zamjećivanja. 

 

Hvala Vladi Franjeviću, hvala zakladi da smo sve to mogli doživjeti.        

 



Kommentare: 0