Firma u kojoj Vid radi od 2003. je devetog dana mjeseca rujna 2021. organizirala večeru za svoje djelatnike. Bila je to u biti prošlogodišnja Božićna večera! Vid je bil skoro prvi na adresi gdje se večeralo - poljoprivredno dobro s vlastitim dućanom i restoranom na kraju sela koje je pred od prilike točno sto godina bilo grdo poplavljeno. Vodom rijeke Rajne. Danas prekrasno, od cvijeća i zelenila zarobljeno mjesto. U kojem je Vid pred dugo vremena bil zabilježen kak njegov full totalni pripadnik. Drugo državljanstvo. Po prvoj supruzi! U nekim dokumentima firme u kojoj radi, videl je, je pred dosta godina da su poplavljeno selo pomagali i ljudi iz Hrvatske. O tome Hrvatska danas vjerojatno nema pojma! Nit ju zanima.
Neki od proizvoda s ovog imanja se mogu kupit u dućanu u blizini Vidovog stanovanja. Prije su, supruga mu i on, rado kupovali jaja. Onda su se njegovoj najkuharici svidjela neka druga... jaja. On nije znam zakaj. Nigdar se ni u njih najbolje razmel. Samo u ona koja je dobil na oko.
U zadnje vrijeme, u istom onom dućanu, kupuju ponekad rado flaširano a ne tetrapakirano il plastificirano mlijeko istog ovog proizvođača. Dotični gospon ima običaj, to je Vid znal od prije, na svoje poveće imanje dovest radnike iz Brazila. Iz onog jednog djela gdje se nalaze uglavnom davno iseljeni Njemci. Vid je zaboravil kak se zove taj dio, to mjesto u onoj velkoj južnoameričkoj zemlji.
U njoj je, u njezinom gradu koji se zove Sao Paulo, živjela godinu dana i Vidova najmlađa (zbog prvog mu braka) šogorica. Znate onu… jednu od tipičnijih priča!? Šogorica je bila tajnica svojem dost starijem direktoru s kojim je jednog dana zapalila u Brazil ostavljajući ucviljenog dečka joj - jednog Danca. S njim je Vid ponekad muzički eksperimentiral. U staroj kući u kojoj je ukupno živel jedno deset godina. Zajedno s bivšom suprugom i kćerkom im. Zadnjih godina u istoj kući živi bračni par s dvoje djece. Glava te obitelji, mlađi sin jednog pokojneg šefa parlamenta Kneževine Liechtenstein, je nasljedil istu kuću u gornjem djelu sela Triesen. Supruga vlasnika kuće je jedna vrla Švicarka po zanimanju babica a inaće i pijanistica i pjevačica jazza i šansona iz Basela a čija je jedna od baka porijeklom iz španjolskog Bilbaoa. Vid je bil u tom gradu 2019. godine. (Vidi ovdje)
Danac je završil muzičku školu, zna svirat klavijature ali to ne želi. U Danskoj je imal band. Bivši je Jehovac i frik za kompjutore. Portugalac je top menađer. Njegva bivša s kojom ima dvoje odrasle djece doletjela jednom u Sao Paolo, zvonila na vratima bivšeg. Otvorila šogorica. Portugalčeva bivša opalila šamarčinu šogorici. Šogorica uzvratila. Vidova bivša branila u konverzaciji sa njim svoju sestru. Lažući! Danac već dugo živi u Švicarskoj sa jednom Dankinjom. Bil je jednom davno vjenčani kum njoj i njegovom dobrom frendu. Vid i Danac su imali faze kad su zajedno rado gledali utakmice rukometa i nogometa. Kad su igrale Hrvatska protiv Danske. Pritom su popili dosta pive. Tipično muške budale. Nisu se vidjeli već dosta dugo. Obadva zadnja dva je tome bilo u jednom švicarskom poljoprivrednom dućanu. Oni kao da vole nosit brnjce. Za razliku od Vida i njegove najdraže.
Skupile se gotovo sve kolegice, skupili se gotovo svi kolege. Došla je čak i najmlađa kolegica sa petmjesečnom bebom. Četvrtom joj kćerkom. Vid im je razdragano prišao. Kolegici i onom malom živom zamotuljku na prsima joj. Na glavi bebe je bila gazica koju je Vid, onak kak je spontan, šeprtljav i smušen podigao i htel bebi reč nekaj lijepog. Zabljesnula ga bradavica kolegice u onim malim ustima. Ispod pelene. Ajooooj srama! Izvinil se nekoliko puta kolegici koja mu je objašnjavala da ju to sad tu eto, začudo, uopće nije smetalo. Da je sve u najboljem redu. U činu dojenja djeteta joj nije niti malo neugodno. Inaće da se nikad nigdje ne bi mogla pokazat (pred svijetom) obnaženom. Vid je znalački dodal da nažalost najnormalnije i najprirodnije stvari više ko da nisu normalne. Rjetko mu je bilo neugodno kad se radi o te vrste tema no ovaj put se baš srdil na sebe. Ispal je baš nekak, seljobeljasto-degutatan. Kak mu je znala češće tepat njegva Zagorka.
Nakon aperitiva a prije neg se ušlo u salu i sjelo za velik stol sa oko trideset sjedećih mjesta, diša je održal govor. Vidu se zbog istog jako smrklo. Zgadil mu se na trenutak taj zgodan skup i najrađe bi se okrenul i otišel doma. No tek tad bi bil sumnjiv. Mrzel je ono kaj je čul. Već od idućeg tjedna morat će na radnom mjestu u muzeju funkcionirat po tzv. 3G kovidikonevidi bolesnom principu cijepanja društva na dva nejednaka djela. Rekel je, kolegice i kolege koji se nisu pelcovali morat će na radnom mjestu opet nosit brnjce. Ostale i ostali ne. Odvratno! Ponižavajuće! Neljudski!
Dakle, ovog dana sjede svi zajedno za stolom, nagurani i nagruvani jedni na druge, jedni se drugima hihoću i krevelje direktno u lica, zajedno se prežderavaju i piju… nikome ne piše na manje više pokvarenoj njuški tko je pelcovan a tko nije, tko je ozdravil a tko ne… U tom šarenom skupu mala beba koju majka ničime ne štiti… Dapaće, druga kolegica se igra s bebom i skoro pa da ju ljubi… Strani element! A već od idućeg tjedna će ovo isto društvo ponaosob znat tko je a tko nije pelcovan. A znat će se i javno. Na otvaranjima izložbi i na priredbama u muzeju nepelcovani će bit etiketirani moranjem nošenja brnjci kad će u muzeju servisirat i posluživat goste.
Klopa je bila uistinu super. Sve moguće salate, tri vrste krumpira, svinjsko, pileće i junječe meso s grila te grilirani ananas. Posluživalo nas ne samo pomoćno osoblje nego i gazda i mlada gazdarica. Bivša, „stara“ gazdarica, je morala već zdavnja napustit posjed. Jer se bivša brazilska praktikantica navodno "prevarila" u razumijevanju prakse... no znate kaj mislim: i poljoprivrdnici se rado kurvaju.
U neku ruku je i cijeli život kurvarluk. Malo bez a sve više z brnjcama na njuškama.
Predivan osjećaj je, ne živjeti samo za sebe, te vlastita iskustva podijeliti s drugima a kako bi isti, ti "drugi" al nikako "drugotni", putovali s "primarnim objektima" na putovanja koja im osobno, tim drugima - u fizičkom smislu - nisu moguća. Ja sam ovo ovdje, kratko nakon objave, podijelil z nekoliko važnijih mi frendova. Putem fejsare koju vjerojatno svi već pomalo (zbog cenzure i bull shit kontrole) mrzimo. Al, ovisni smo. Brutalno sadomazohistički nastrojeni u toj ovisnosti... Jedna druga tema!
Samo kratko nakon objave ove ovdje priče dobil sam komentare koje jako, jako cjenim. Koje pozdravljam, i koji su mi i te kak dobar putokaz za sve ono kaj valjda z ove vrste literature hoću... Pokrenuti emocije!? Prije svega dobre emocije. Emocije samopoštovanja!
Slijedila je dakle ova i ovakva korespondenicija koji imam jako rad. Zbog koje sam svim učesnicima jako, jako zahvalan.
Prvo mi je odgovorila vrlo dobra poznanica iz susjednog sela. Od mojeg rodnog. Pisala je:
"Ovo je... istina... ali kao iz nekog znanstvenofantastičnog filma... koji je postao stvarnost. Prvo što mi palo na pamet: Divide et impera."
S jednim vrlo mladim pametnim čovjekom sam se "raspravljal" na temu ovak. On je prvo pisal:
"Ispočetka me malo asociralo na sapunicu, a kasnije sam dobil grč u želudcu. Suosjećam najiskrenije i ne volim takvo etiketiranje ljudi. Uf, kak me to ljuti..."
Odgovoril sam mu:
"Štivo sam počel pisat sinoć, al bil sam tak jadan da isto mogel nit znal zgotovit. A i da jesam, sadržaj i kvaliteta bi bili vjerojatno skroz drugačiji. Volim, namjerno to činim, ubacivat totalno kičaste segmente u priče, pa ih križat sa težim, a opet stvarnim, događajima... Pa onda iznad svega, ta nekakva ugradnja vremenskih i prostornih paralela... Mislim da je taj i takav način kreiranja štiva dost zanimljiv. I čitatelji(ca)ma..."
Na to sam dobil skoro pa "nevjerojatan" kompliment:
"Meni osobno je super tvoj stil pisanja jer je na neki način unikatan. Samo tako nastavi! Da negdje pročitam tvoj tekst a da ne znam da je tvoj, prepoznal bih ga vjerojatno po tome stilu."
Jedna frendica je odgovorila prvo:
"Zaboravio si gore stavit Televisa presenta."
Ništ nisem razmel. Onda mi je, pametnjakovićka, objasnila:
"To je uvijek bilo na početku južnoameričkih sapunica gdje se nije znalo tko je kome tko i 'ko koga' . Tak da je običaj sad kod nas u HR reč televisa presenta kad god se tak nešt dogodi ili opisuje tak nešt zapetljano."
Bilo mi je baš smješno pa sam odgovoril:
"Ahahahahah... Piškim... Već si druga u 5 minuta koja mi spominje sapunicu. Na osnovu moje VRLO OZBILJNE literature... Kaj vam je?"
Najdraža mi pak srpska profesorica povijesti umjetnosti je "skrušeno" mislila:
"Joj Vladeku! Čitav je uvod bio neka vrsta lavirinta, kakav je i život sam. A sve je život. Raspetljavanje zbivanja u pred-poslednjem pasusu ne donosi olakšanje. Budi strepnju, jer uistinu i jeste horor. Sudbinu kakvu čitamo u predstavama pakla Hyeronimusa Boscha. Majstor si Vladeku, dobrano si zasolio! "
Ovo "zasolio" me isto nasmijalo... A tek skromnost tipa:
"Teško mi je pratit ovo, morat ću još koji put pročitat s razumijevanjem, pogotovo prvi dio, stvarno podsjeća na meksičke sapunice . A tvoj stil, baš prepoznatljiv i živahan, ja bi rekla ko leptir na steroidima!"
"Leptir na stereoidima". Đezis! :)
Frendica koja stanuje u Liechtensteinu i koja je rado komentirala i moje prošle priloge se o ovom ovdje izjasnila ovako:
"Vrlo interesantan tekst Vlado. Sa velikim interesovanjem sam čitala i između sam se smeškala tvojim izrazima, a ima i scene gde sam mogla da zaplačem i to tamo kod 3G... Počinju da nas obeležavaju kao nekad Jude. Super napisano. Nastavi tako."
12. rujna je jedna Ivana mislila o ovom mojem štivu slijedeće:
"Nadrealistički, izravno, bez celofana, a tako umjetnički i tako naše, kajkavsko, domaće, blisko-napisano na način da moče dirnuti univerzalan tok svega što se događa a opet osobno... Mislim da se rijetko koji razuman čovjek s porukom slobode i svijesti o ljudskim pravima ne bi složio s ovim... (pelcovanje op.a. i nošenje maski opisano na način koji ima tvoj rukopis)... Sviđa mi se, samo piši dalje."
13. rujna sam od vrlo cijenjene A.B. iz Zagreba dobio ovo mišljenje:
O Bože... ja zaboravila na vaš tekst... tek sad pročitala! Osebujno, bezazleno, a ubojito! I gorko istinito... Potsjeća malo na Begninev 'La vita e bella'... taj način promatranja života i situacija. Peckanje, ismijavanje i obračun s bolnom realnošću... Iskreno dječje čuđenje 'kako većini neke stvari nisu jasne'?
Odgovoril sam:
"Just do not panic... never! Ima prvih, drugih i inih prioriteta... i "prioriteta"... a ja dakako znam koji je vaš. Hvala lijepo na ponovno veličanstvenom komentaru... ne samo zato jer ispada da sam skoro pa cool" :)
Naravno da sam se nadal na to dobit komentar/odgovor kao ovaj ovdje recimo:
"Haha... cool ste, apsolutno, totalno otkačen i svoj."
Ima još zanimljivog štiva! Vidi molim što sakrivaju ove poveznice: Odlasci, U planinama (II), hrvatska 21 Zaboravljamo digitalizacija svega, protuzakonistost, Zmaj, (Ne)razumijevanje, Trorez O imunitetu U bolnici luxemburg2020 nevjerojatno a istinito lovanje u mutnom intervju 230520 prije nego me blokiraju venividivirus-2, venividivirus, Paradoksi, Paradoksi 2, zero, Bilbao, Reading Balkans, FB crtice, Dubai19, Francuska, Mini pakao raja, Sram, Blog o Čazmi, Večeras, U planinama, VERDINGKINDER u Švicarskoj, Singlice, Božić u HR, Šarova, Izlet, Dnevnik iz muzeja, Blicalo me, Dr. W.Piechocki o umjetnosti V.Franjevića...