· 

venividivirus-2





 

7.4.2020.

 

Raspizdila me totalno. Jedna žena. Koja inaće rado sjeda na sjedalo do mene. U busu! Ak se njime vozim i ak se pogodi da i ona uđe u isti. Uvijek me uspjevala izvampirit, ukrast mi energiju svojim naklapanjem o njezinim bolestima, operacijama, tretmanima mršavljenja i tko zna kakvim sve ne pizdarijama. Biti uljudan je naravno često velko sranje i to kroz fest gusto granje. I barem dvosjekli psihološki "mač". Čini mi se da je Liechtensteinka. Valjda mi je rekla jednom da l je, il nije... Uhljebi smo u istoj firmi koja se zove državni aparat Kneževine Liechtenstein. Ja dugogodišnji djelatnik Zemaljskog muzeja, ona, ne znam kolkogodišnja kontrolorka krivoparkiranih auta! Podjelila mi već nekoliko kazni a kad sam se danas vozil u muzej da nekaj nakratko obavim, i kad sam ju videl a jednoj autobusnoj stanici kak mi smješeći se domahuje, moral sam bit budan, moralo me štrecnuti, morale su mi se upalit alarmne lampice. A nisu! Ostavil sam auto u samom centru Vaduza ispod zgrade pošte na jednom od mjesta koja su rezervirana za posjetitelje državnih službi. Imam kartu s kojom se mogu, kao uhljeb, parkirat za uhljebe rezervirana mjesta. Ali mislio sam, čemu to, pa nikoga tak i tak nema, sve je skoro pa prazno, zadržat ću se jako kratko u muzeju, ne moram čak staviti niti onu kartu koju pak inaće isto imam za neka mjesta na kojima se može parkirati gratis u trajanju sat i pol. Mjesto gdje sam ostavil auto bilo je takvo jedno. Mogel sam dakle poduplat zahvalnost da baš tam smijem parkirat gratis na tren, z još jednim znakom - pored onog koji mi je zakeljen u šajbi i na kojem se lijepo vidi tko sam i gdje šljakam. Na autu mi velkim slovima zakeljena web-adresa međunarodnog interdisciplinarnog work in progress projekta s kojim sam promoviral Liechtenstein u velkom dijelu Evrope a i puno, puno dalje! Nemre da se ne zna kome auto pripada. 

Vratim se iz muzeja, vidim cedulju u vratima i nemrem vjerovat da me globila za 15.- jebenih franaka. Zakipel mi prvo mozak. Onak, na naglo... Mislil sam, zvat ću državni ured u kojem ova radi i molit da mi izađu ususret, tj. da mi ne ukradu tih 15 "jebenih" franaka bez veze. Mislil sam, ak bu trebalo zvat ću nadređenog u muzeju da ih nazove i potvrdi da sam bil samo nakratko u muzeju. Kad sam se vratil, našel sam podzemnu garažu praznu kak sam ju videl i kad sam se u nju navezel. Sve mi to nekak bilo priglupo. Došel sam doma, videl si ženu ljepoticu i proradili mi klikeri - 15 franaka košta inspiracija za ovaj tekst! To je u redu. Iako ja na objavi ovog teksta naravno ne mogu ništ zaradit. Eventualno samo zabavit dušu, dvije koje na ovo možda nekim čudom nalete... No, ta potencijalna "zabava" i moguća razdraganost pri čitanju mojih redaka, meni će svakako više dobra donijeti od ovdje spomenutog novca.   

 

Vratili se pred noć s obale Rajne. Moja najdraža i ja. Ja, ovisnik, otišel na brzaka u dućan po dvije doze i jednu staklenku. Pred dućanom, na drugoj strani ulice, još pri dobrom svjetlu predvečerja, ispred telecoma ležao muškarac. U neposrednoj blizini onog muškaraca na podu, sjedili, na vjerojatno dva metra odstojanja jedan od drugog, dva mladića. Kad su vidjeli da sam se nekako uzvrpoljil i da se premišljam dal da pređem na drugu stranu ili ne, nekaj su si rekli i smješkali se. Ostali su sjediti i bili totalno cool. To mi je bio znak da produžim! Ovo je za mene bila jedna totalno nova slika Liechtensteina.  

 

Vraćajući se iz dućana, videl sam u prolazu jednog odvjetnika koji me zastupal ovdje u jednoj nebuloznoj i skroz nepotrebnoj farsi nakon koje su mi ukrali 6000.- franaka. Da me on nije nagovoril da popustim ne bih nikad to učinil. Da nisam potpisal ono na kaj me ovaj nagovoril ne bi možda došlo do onog kasnijeg spora kojeg sam naravno zgubil i u kojem su mi legalno ukrali oko 14.000.- franaka. Sjedil je tam na kamenu ko neki bogec i klopal nešt iz nekakvog plastikanera. Bilo mi ga skoro pa žal.     

 

Danas sam prevel jedan jako zanimljiv tekst s hrvatskog na njemački. Osobni stav jednog od mojih najboljih frendova iz Hrvatske kojeg je poslal mojem sinu za potrebe njegovog projekta u gimnaziji. Sin mi (zbog majke mu i prve domovine, može mi bit žal il ne, kolko hoćeš al, više Liechtensteinac neg Hrvat) izabrao, ne znam zašto, temu o ratu u Hrvatskoj... Iz onog kaj sam prevađal izdvajam rado ovdje, ovo: 

 

"...Ne sluteći kako će ta večer završiti, otišao sam vidjeti prijatelje iz djetinjstva (tvoj tata ih sve pozna), popričati sa njima, popiti poneko pivo. Nakon ne znam kojeg piva, (obično je taj broj završavao između 5 i 10), počeo sam trpjeti kritike od prijatelja koji su gotovo svi već bili angažirani u nekom od vidova obrane Hrvatske. Sve te kritike u stilu: lako je tebi, sutra se vratiš u Zagreb i rat uopće ne postoji, i sve u tom stilu, dok oni moraju već sutra ujutro (subota) hitno u ..., u borbu, odnosno u područje gdje se gine. Uglavnom, u jednom trenutku, vjerojatno ohrabren količinom piva, rekao sam da ipak nisam takva ''pička'' i da ako treba otići ću i ja sa njima sutra u ... Ta noć je ''rano'' završila i uglavnom oni su došli po mene sutra ujutro kako se slučajno ne bih predomislio. Moram reči da mi nije bilo svejedno, no nisam htio ispasti kukavica pred dečkima sa kojima sam odrastao. Sam boravak na terenu u ratnom okruženju nije nikakva bajka i te grozote ne namjeravam ponovo pričati. Nakon mjesec dana na ratištu sreo sam između ostalih i bratića tvog tate kojeg sam poznavao kao klinca..."

 

Bratić mi je, s njegovom kćerkom, kosio danas oko kuće u kojoj sam rođen. I oko kuće koju je moja vrlo tužna i nesretna majka gradila za mene kojeg nema. Nekako, kao da me nikad nije bilo, nit nema, na pravom mjestu u pravo vrijeme... 

 


 

čitam medije sustava, virus ULAZI U DOMOVE... zamišljam si pritom nekog otmjenog ispod cilindar šešira, i u fraku.

 

Ja danas vjerujem pokojnom mi djedu više neg ikad: NIŠT SE NE MORA, SAMO UMRIJET! A vi kak hoćete... 

 

Ne gubite vrijeme! (Kojeg ko da nit nema). Pri prvom susretu pitajte prvo: Jesi peder/lezba? (Tek onda sve drugo). Imajte se rad!

 



Kommentar schreiben

Kommentare: 0