· 

Večeras


Stihovi pjesme „Šta bi dao da si na mom mjestu“ možda i nemaju veze sa slijedećim… No, nikad se ne zna.

 

Sjedio sam večeras nakon posla u Poštanskom muzeju Lihtenštajna, dio Zemaljskog muzeja, za stolom zajedno s ravnateljem umjetničke škole (stolac prvi s desna), predsjednicom profesionalnih likovnih umjetnika ove male srednjoevropske zemlje koja je baš jučer zvanično otvorila slavlje 300. godišnjice postojanja a koje će trajati cijelu jednu godinu (stolac lijevo) i sa zamjenikom direktora gore navedenog muzeja (stolac desno od ravnatelja umjetničke škole). Ispred nas su za stolom sjedili dvije žene i muškarac - visoki predstavnici Ministarstva za kulturu Poljske, posebni gosti večeri. Glavnu riječ u programu je vodio kolega umjetnik mi i frend s kojim sam 2000. izlagal u Gradskom muzeju u Bjelovaru. I u Splitu. Osim toga smo 2002. bili dva od petero oficijelnih predstavnika u kulturnoj izmjeni Sultanat Yogyakarta (Centralna Java, Indonezija) - Kneževina Lihtenštajn. A 2005. smo mojim posredstvom, bili dio jedne likovne kolonije u Srbiji. Nije nikakvo opravdanje naravno, nego, do onda nisam tamo bio. Kao niti na puno još drugih mini i maxi geopolitičkih jedinica. 

 

Prijatelj mi ima sad zanimljivu funkciju. U koju ga povjerilo Ministarstvo za kulturu Kneževine. Nakon njegovih već nekoliko decenija požrtvovnog umjetničkog rada! Kad bih to sad pak frendima u Hrvatskoj prepričaval, koji su ga natjeravali u blizini Čazme s njima kositi travu i bacati kamena z ramena a pritom nas poprilično napili i natovili mesom s ražnja u jednoj ondašnjoj vikendici u Suhaji, ne bi mi možda isto vjerovali. Jer ponekad je teško pojmljivo da se netko tko priča nekoliko jezika, proputovao pola globusa, bio nagrađivan međunarodnim nagradama, družio s jako puno ljudi s međunarodne scene koji imaju imena zabilježena u najvažnijim umjetničkim (i inim) publikacijama „ne pravi važan“ kad se s njima druži. Nego koji može uistinu na jako otvoren i simpatičan način komunicirati sa svakim. Koji me zagrlio na vratima tužne kuće moje pokojne bake kad sam se, pred njim samo, rasplakao ko "kišna (kišne mu gliste) godina", ostavljajući baku opet. On baš zato, i kao takav valjda, raste na društvenoj skali. Uglavnom sa smješkom na licu! 

 

Novim sam poznanicima iz Poljske pričao o tome kako dugi niz godina znam jednog genijalca, Poljaka, koji nit valjda sam ne zna koliko jezika priča, koji je nabildan sa puno znanja o bjelosvjetskoj povijesti, kulturi i umjetnosti, koji je o mojim likovnim radovima nekoliko puta govorio na otvaranjima izložbi u Lihtenštajnu i Švicarskoj, recitirao moje stihove, pisao ne jednom o meni za ovdašnje dnevne novine… Baš nema dugo da mi se Wieslaw javio i iznenadio me vješću da je prodao kuću u Feldirchu i kupio stan u Beču gdje se preselio sa suprugom. U Hrvatskoj je, čijima je čarima oduševljen, relativno čest gost! Kad smo ono imali galeriju, kratko nakon kaj sam došao u Lihtenštajn, Wieslaw je jednom prilikom imao predavanje javnosti na temu „Najpoznatiji Poljaci 20. stoljeća“. 

 

Nije baš da nisam bio vrijedan. Nije da se nisam žrtvovao za boljitak komunikacije između naroda. Nije da nisam za to talentiran. A jest, da nisam pripadnik nikakvih političkih opcija. Na papiru.   

 

Sutra će biti novi dan. Imajte se rad!  

 

---

Ovaj tekst dotjerivala (i pritom mi išla na živaca centralu) Naj-Zagorka-miRajka-teNej! FALA PUNO!


Kommentar schreiben

Kommentare: 0