· 

U bolnici




 

Vaduz, 10.10.2020.

 

Nakon višednevnog ekstremnijeg bola u cijeloj desnoj natečenoj nozi, zbog ponovnog zaštopavanja žila, morah u bolnicu. A nije mi se nikako išlo. Iako mi uvijek u bolnicama bilo dobro. Osim kad mi nije bilo dobro. Kod rođenja kćerke recimo. Kad sam si zrezal žile. Kad mi pukla lijeva noga, kad su mi popizdili bubrezi… 

Došao sam u petak popodne. Nakon trosatnog pregleda su me izvjestili da će me preko vikenda zadržati a da ćemo u ponedjeljak vidjet kako dalje. Kad će, nadamo se, od moje kućne liječnice dobiti potrebnu dokumentaciju moje povijesti bolesti a koja datira iz 2002., nakon povratka iz Indonezije. U stvari, ta je bolest navodno prepisala moja baka iz svojih u moje gene. Da bi je se uvijek sjećao. Imala me jako rad.  

Zašto su sve medicinske sestre u Vaduzu tak jako istetovirane? Neke vjerojatno i ne samo na mjestima na kojima sam tu umjetnost promatrao. Mora da sam skroz lud. I kad mi je frka i kad me fizički jako boli moram mislit na onu stvar - posebnu umjetnost! Umjetnost tetovirane ovojnice ljudskog tijela. Dobro hajde… Ženskog. 

Zamotali mi nogu do pored, i malkice iznad, smrdljivih jajašaca. Otpratili do sobe 267. 

U njoj Razim. S djevojkom. Mislio sam njegovom curom, a nije. Sa sestrom. Mladić Razim je Albanac iz Crne Gore kojem su odstranili slijepo crijevo. Razim igra nogomet. Radi u jednoj firmi. Poklonio mi malu čoksu. Sa pet kockica. Na stolu je imao dva lijepa buketa cvijeća. Ja ga nisam imao. Ništa nisam nit ikoga imao. Kad je Rajka otišla. Ipak nisam pao u depru. 

Nisam najbolje spavao. S onim iglama u veni. I zapisanoj informaciji u podsvjest da će mi svakih šest sati bosti iglom u drugu ruku. Cijelu noć sam slušao zvonjavu sata u obližnjoj crkvi. U petnaestminutnom taktu. 

Razim je danas prije podne otišao doma. Nakon što mi se povjerio, smješkajući se, da se konačno posro. Polazim od toga da je odmah poslije obavljanja kakve takve a velike nužde nazvao mušku sestru a koja ga je onda „zaključno obradila“ za otpust iz bolnice.

Rošade i popravljanje kreveta. Ušle su dvije žene pospremat i čistit sobu. Mlađa od njih, Tibetanka. Znao sam da ih u Liechtensteinu nema puno pa sam odmah pomislio možda se znamo kad je ona još bila devetgodišnji curetak. Nismo se znali. Ja sam u stvari znao Dolgar, njezinu poznanicu, ili frendicu, koja je pred nekih dvadeset godina sudjelovala u jednom mojem video projektu sa ostalih, možda trideset, ljudi. Recitirali su moje stihove „četiri kuta tri čovjeka tri čovjeka četiri kuta ispuniše“ na njihovim materinjim jezicima. 

S tim i takvim načinom rada sam onda bio u određenom smislu ne samo u Liechtensteinu pionir. I o tome rado svi šute. Desetljećima. 

A onda je došla Ivana. Iz Srbije. A u biti iz Salzburga. Na praksi je ovdje u bolnici do kraja prosinca. I eto, kud će „nesreća“ nego na me. Praktikantica drhtavih ruku. Jadna ona moja žila. Nadam se da će me sutra zaobići. Iako je simpatična. Valjda. I željna znanja. Sigurno. 

Iz nekih od puno soba su dovezli gospodina Oehrija i instalirali na Razimovo mjesto. Starijem gospodinu su virile plastične cijevčice iz nosa. Prva mu je žena umrla sa četrdeset četiri godine a s drugom je trideset tri u braku. Pedest četiri godine je vozio kamion. Ovdje u jednoj građevinskoj firmi.  

Jučer sam pitao sina gdje je trenutno. Odgovorio je da je sa razredom par dana na izletu u jednom švicarskom poznatom planinskom izletištu. Nisam ga htio uznemiravati činjeničnim stanjem da sam upravo pacijent. Nek se bolje skoncentrira na fešte s dečkima. A nadam se i curama. Mislio sam, možda mi je kćer upravo u Liechtensteinu za vikend. Nije bila. Ima frku s faksom u Austriji.    

Došla mi je ljubav. Iako se često gubi po hodnicima, ulazima, izlazima, peronima, tramvajskim i autobusnim stanicama, iako uvijek skreće prvo u lijevo kad bi trebala skrenut u desno, ili obrnuto, pronašla me bez problema i s vratiju me zasljepila prelijepim sjajem očiju joj i osmijehom koji me još uvijek razoružava. To mi joj je pak najednostavnije priznati ovakvim, pisanim, putem. Hrabar sam. 

Dosta smo se smijali. Zafrkavajući se baš na temu gubljenja i lutanja. Kad mi je nabrojila sva moja gubljenja i vožnje autom u krivom, jednosmernom pravcu, pa zaletanje na tramvajsku prugu u Italiji, po Zagrebu, u Luksemburgu i Njemačkoj, tražeći onu Rupu u Istri, pa onda ono kruženje po Rijeci, a i ne samo to, kad mi je sve ono nabrojala, nije mi baš bilo svejedno. Dobro da imam mehanizam brzog potiskivanja takvih bedastoća u najdonje ladice. 

Na fejsari sam se „družil“ s kontaktima, kolegicama i kolegama. I frendima. Najviše onima koje znam i iz stvarnog života. Ili onima s kojima se u vrlo korektnom tonu razmjenjujem već barem deset godina. Iako se nismo nikad upoznali u realnim prostorima. 

Danas sam ih pokušao zabavljati s pameću i vicem mojeg pokojnog djeda Pavla Bana. Moja mi se pamet ponekad čini prekratkom za takvoga što. Neki i neke su možda to od mene već negdje čuli, čule. Ponavljam se i ja sve češće. 

Objavio sam recimo ovo: 

 

Kviz pitanje mojeg djeda Pavla Bana: "znate kaj je manje od buvljeg vaginalnog otvora?"  

 

A onda odmah u komentaru postavio: 

 

Žao mi je, ali točan odgovor je: "buvcev nježnik".   

 

Nisam htio da se ljudi dugo pate tražeći tko zna kakve sve smislene odgovore. Kad je smisao današnje onlajn zabave u potpunom besmislu. 

Objavio sam, vjerojatno ne po prvi puta i ovo:

 

Nauk mojeg djeda Pavla Bana: "Pjevam pjesme dok me tko ne tresne a kad tresne gotove su pjesme".

 

Uvijek me bombardirao jednim te istim pošalicama, vicevima i dosjetkama. Pogotovo kad se malo „nacvrcal“. A onda sam ja jednog lijepog dana vrućeg kolovoza 2007., kao „jedino kakvo takvo muško na našem kućnom broju“, preuzeo palicu. Ponavljam i trtljam od onda malo vlastite a malo njegove vickaste dosjetke. Sjedio je na tronošcu pred kućom, podbočio se na štap i domahivao nam. Vidio sam mu suze u posebno plavim očima. To me uznemirilo. Nema dugo su ga vratili iz bjelovarske bolnice. Došli smo iz Liechtensteina. Odlazili na more. Plakao sam. Vozeći crvenog Fiata Regatu gore prema crkvi Sv. Martin. Tek vrativši se opet u Liechtenstein saznao sam zašto sam plakao. Umro je. Hromi ugljenar. Zajebant. Skrbnik. Ne uvijek samo i jedino dobar suprug i drug. Ali… I njega danas nosim rado u sjećanju kao jednog od naj pozitivaca mojeg djetinjstva i moje burne a često i blesave mladosti.

Gospodin Oehri gleda telku. Meni se piša.  

 

Spavao sam relativno dobro. Kad sam spavao. Prije toga sam dugo igrao neke tamo igrice na mobaču. Bilo mi je dosadno. U ležećem položaju nisam mogao pisati. 

Oko pola dvanaest me došla pikati. Učinila je to profesionalno i bezbolno. 

Ujutro je, oko šest, aparat za infuziju počeo pištati kao blesav. Injekcija se ispraznila. Trebalo je staviti punu. Zvao sam sestru barem pet puta. Nije dolazila. Sjetio sam se onih filmova i knjiga u kojima se osoblje drpa, drapa i seksa. Kad se konačno pojavila uvukao sam zrak intenzivnije, misleći, možda ću namirisati onaj joj sekret. Nisam. I nos mi već odavnja otkazao. I da, zna se, kakav nos takav ponos. 

Svrbi me. Mjesto na prsima gdje me prekjučer obrijala. U prisutnosti moje najdraže. Da l je  čin brijanja mojih sjedih dlaka pored svinjski ružičastih bradavica ikoga od prisutnih seksualno uzbudilo, ne zna se. Možda moju ljubav. Pitat ću ju kad se opet vidimo. Možda zbog toga dobijem po glaviću mrtvog stanovnika?! Nikad ne znaš. 

Jedna me činjenica živcira. Točno kad nam posluže doručak, kad si počnemo mazat putar na kruh, dođu i one. Sestre sa spravama za mjerenje krvnog pritiska i kisika u krvi. Kod mene je to svih ovih dana bilo u najboljem redu. Na vaganju sam se malo začudio. Imam barem šest kila više nego što bi mi trebalo. Na osnovu mojih centimetara visine. Gospodina Oehrija su čak i pikale gdje su stigle. Baš kad je slasno zagrizao kruh i namaz marmelade. Ne čuje ih dobro. Mora upalit slušni aparatić. Obave uglavnom sve za pet minuta. Zato ne razumijem zašto im je nemoguće doći pet minuta prije nego nam bude poslužen doručak. Za doručak sam konačno pojeo i avokado i jednu od dvije banane koje mi je jučer donijela najdraža. Nekako uvijek jedem poprilično pohlepno. Ne znam s kakvim to psihičkim poremećajem ima veze. No znam jednog kolegu umjetnika koji je što se toga tiče prava pravcata katastrofa. To me smiruje. On ima dvije vile na azurnoj obali i upravo uređuje kuću iznad Šibenika. Ja nemam ništa slično. To me rasrđuje. 

Liječnička vizita. Glavna muška sestra. I liječnik. Ovaj put, kirurg. Pita me na hrvatskom odakle dolazim. Ja malo zatečen počnem mucati, pa pitam: 

 

Je l iz Hrvatske? 

 

Potvrdio je. Kažem:

 

Tamo od Čazme.

 

Nasmijao se ispod maske i rekao da on dolazi iz Ivanić Grada. No da. U stvari, iz Njemačke. 

Kažem vam, biti u bolnici je kao sjediti u rascvjetanom bujnom polju punog inspiracija. Samo biraš šta ti je najzanimljivije ukucati u program računala. S takvim „poljem“, i ako imaš fantazija, ako si fantast i sanjar, nije ti teško sročiti zanimljivo štivo s kojim se, dobrim dijelom, mogu poistovjetiti svi/sve oni/one koji/koje su barem jednom proveli neko određeno vrijeme u ovakvoj instituciji.      

Preko fejsare se javio Fauzie. Indonežanin. Kolega i dugogodišnji frend. Jučer se vratio natrag iz Indonezije. Onaj frend koji je inicirao i uredio stvar uslijed koje smo nas drugih četvero liechtensteinskih umjetnika predstavljali umjetničku scenu Liechtensteina u kulturnoj izmjeni Kneževina Liechtenstein - Sultanat Jogjakarta. O tome sam izvještavao i pisao već često na socijalnim mrežama. 2002. sam boravio u Indoneziji mjesec dana. Leteći od Singapura za Zuerich me noga zbog tromboze toliko boljela da sam htio poludjet. I sad sam opet tu. Kao onda. U trombozoidnom stanju. Onda sam letio natrag s kolegom kojemu je vlak u mladosti presjekao obadvije noge. Na jednoj strani potkoljenicu, na drugoj, stopalo. Umirali smo od bolova u Garuda Airbusu 380. 

 

I šta mi drugo danas preostaje nego biti zahvalan i za ta i takva iskustva. Koliko god da su bila bolna. I da, taj nevjerojatni pet godina od mene mlađi Fauzie… Jednom je, kad je na par mjeseca otišao odavde doma u Jogjakartu, imao saobraćajku. U njoj je izgubio oko. Pred koju godinu ga je pogodio moždani udar. No on je još uvijek tu. Još je jak. Još dijeli s kolegicama i kolegama dobro. Svoje talente spajanja ljudi i promoviranja njihovih kreativnih umjetnosti koristi do kraja. Svaka mu čast. I njemu.  

 

Konačno se pojavio medicinski brat a ne medicinska muška sestra kako sam mislio da ga treba zvat. Došao je u pratnji mlade simpa praktikantice. Srpkinja čije je prezime isto kao i jednog im bivšeg predsjednika. I jednog našeg poznatog političara. 

Ona još nije bila u Hrvatskoj, rekla je. Medicinski brat, Švicarac, bio je tamo već devet puta. U toj, kako je rekao, najzanimljivijoj mu i najdražoj turističkoj destinaciji. Starigrad. Prevlaka. Dvaput Zrče. Drugi put mu se Zrče već manje sviđalo. Ne samo zato jer su cijene podivljale od onda kad je bio prvi put.

Ručali smo.

Cimera je, poslije ručka, posjetila jedna poprilično okrugla gospođa duže, plave kose. Možda supruga. 

Kroz prozor na lijevoj strani gledam obližnje švicarske planine s novim snijegom. Upravo su obasjane suncem. Vrijeme je inaće više oblačno nego sunčano.

Došla mi je najdraža. Brine se o meni. A ja o njoj. Jer se brine. Boji se da me ne pogodi kakav šlag, da mi se tromb ne zapikne u srce il mozak. Ja imam osjećaj da će biti sve u redu. I da će me još puno puta sve i svašta boljeti. Tjelesno. Emocionalno. Na to sam osuđen. S time sam se pomirio. Tome sam jebeno puno pridonio.  

Taman kad je stigla, dobili smo ručak. Jedna kobasica koju sam pojeo je bila pojedena kobasica viška. Ipak, još sam pojeo i sav kompot od dunje kojeg mi donijela. Probao sam ga. Bio je jako fin. A onda nisam znao stati. Zato ću se valjda evo cijelu noć podrigivati. 

Dobio sam i voće, i fine, doma, s ljubavlju napravljene, sokove. 

U jednom se trenu jedan vrabac zaletio u prozor pred kojim je sjedila Rajka i na čiju je prozorsku dasku stavila vrećicu. Mislili smo da se vrabac možda zaletio jer je mislio da je ono na vrećici neki zeleni grm kojeg još nije poznavao.    

       

13.10.2020

 

Ne znam. Možda je sad već mrtav. Cimer. Gospodin Oehi. Šokirao nas je danas malo poslije doručka, odnosno vremena vizite. Mene i dečka u susjednom krevetu su ispratii van iz sobe u koju se najedanput sjatilo puno ljudi. Liječnici, sestre, sanitet… 

Nakon što smo si jako lijepo popričali, nakon što sam mu rekao kako jutros izgleda dobro kao nikad prije od kad je u našoj sobi - na što se nasmijao - otišao je u nužnik. Dvije sestre su se baš brinule o mladiću. To je možda sreća u nesreći za starog gospodina kojemu je druga supruga umrla pred dvije godine. Rekao je, sad živi sam u kući u najužnijem mjestu Liechtensteina - Balzers

Samo malo nakon što je starac ušao u WC ostavivši vrata otvorena što se krupnijoj sestri nije svidjelo pa je vrata zatvorila i rekla mu da ne moraju baš svi imati uvid u njegove nužde, čuli smo kako je (vjerujem) pao. A potom hroptanje. Panika. Dozivanje ostalog osoblja, evakuiranje nas, dovoz kreveta na kojeg su ga teškom mukom podigle. Bio je oduzet. Ja sam izlazio van gurajući sa sobom stalak za infuziju. U drugoj sam ruci imao MAC i mobač. Posjeli me van u hodnik i počeli me salijetat kao da se meni dogodilo nešto posebno lošeg. Nisam što im je. A onda tek nekako, s vremenom, sam osjetio lagano podrhtavanje u tijelu mi. Bio sam vjerojatno više uzbuđen i u nevjerici nego što sam toga sam bio svjestan. 

Jedna od sestara mi pokazala super lijep ćošak u kojem sam se mogao baš lijepo opustiti. S pogledom na izlazeće sunce iza liechtensteinskih Alpi na jednoj strani i u dolinu Rajne i švicarskih Alpi pokrivene snjegom na drugoj strani. Pomislio sam odmah, joj da mi je ovaj prostor atelje. Visoki prozori. Puno svjetla. 

Odjednom se pojavila gospođa koja mi donijela one posebne čarape za trombozoidne ljude. Dugo godina smo bili susjedi. Moja je kćer isto godište kao njezini blizanci. Mjerila mi noge. Gore dolje, okolo naokolo. Onda mi navukla čarape i objasnila kako da ih sam navlačim, kako da ih perem. Izgledao sam si jako dobro u čarapama. Kao Robin Hood u onom jednom filmu. 

Netko mi je rekao, gospodina Oehrija su prevezli s helikopterom do kantonalne bolnice u Churu. To je obližnji glavni grad jednog od dva švicarska kantona koji graniče sa Liechtensteinom. 

Prije same nesreće mi je pričao o tome kako zna metode pronalaženja podzemnih vodenih žila. Tu ga je vještinu naučio pokojni mu ujak. Pitao sam ga da li se pronalaženje onih žila bazira na određenom znanju ili možda i na osjećajima. Rekao je uistinu da je i jedno i drugo važno. Predložio mi je da, ako mislim da imamo u stanu problem s tijekom vodenih žila, ispod kreveta stavim pokoji kamen koji se na njemačkom zove Rosenquarz

Malo prije nego je bio serviran ručak po mene je došla Lajla od Bihaća il Cazina. Nisam više siguran. Spomenula je obadva grada. Vjerojatno se nalazi negdje između. Spomenuo sam joj priču o realiziranju mojeg projekta u Račiću kraj Bihaća 2008

 

Kako su mi i obećali, svratili su danas prvo Rajka pa onda i sin mi. 

 

Pojeo sam dvije mandarinke. Soba je zamirišala. 

 

Oko 21.00 sati je s nama u sobu smješte jedan mladić azijskog izgleda. Mišljenja je da mu njemački nije dovoljno dobar pa priča ponekad rađe engleski.

 

14.10.2020

 

Mladić azijskog štiha je u stvari Tibetanac. Imal je sudar s autobusom. On na biciklu. Na mostu između Liechtensteina i Švicarske. Mladić iz Brazila se zove Victor Hugo. To me nasmijalo. Došla mu je mama oko 14.00 sati. Spavao je. Jer po noći mu se ne spava. 

Obavijestili me da će me vozit i snimat me u MRT. To mi je bilo posve novo. Prije nego me ugurali u otvor, ušpricalo mi tekućinu koja mi zagrijala fest tijelo. Toplina je trajala oko jedne minute, cijeli proces oko pet minuta. 

Vozili me u kolicima. To mi bilo malo bez veze. Na izlazu iz prostorije za to specijalno snimanje je u kolicima sjedila predsjednica udruge prijateljica i prijatelja muzeja u kojem radim. Morali smo se nasmijati ovom nam susretu. To je bilo zbilja skoro pa smiješno. Barem meni.  

 

Danas je lijep sunčan dan. 

 

Jučer sam se u jednj grupi na fejsari uključio u diskusiju nakon novinskog članka u kojem se informira o najnovijim mjerama koje će pogodit mnoge ljude, zbog kojih će mnogi ostati bez posla. Moja je prva reakcija, koja je u samo malo više od deset sati skupila oko 100 lakića, bila:

 

Ne idite nikuda. (Skoncentrirajte se samo na najosnovnije). Nek sve propadne... 

Kad se ne bune vlasnici objekata (koji pune proračune) zakaj biste ih vi u ne-

bunjenju podržavali. NE RAZMEM! I da, ako i na ovo pristanete, neće im biti dosta. 

GARANT. Da će do ovog doći, znalo se pred nekoliko mjeseci a vi ste se u tim

mjesecima za ovo pripremali kako? SRETNO SVIMA!

 

Komunikacija je dalje išla ovako…

 

Branka OS:

 

Vlado Franjeviću, slažem se

 

Damian Kordic: 

 

Vlado Franjeviću, 100%.

 

Odgovorio sam:

 

Branka OS povežite se, organizirajte. naučite živjeti u okviru potreba a ne 

sumanutih želja. najosnovnija je hrana. svatko ima rođake na selu... nekako treba 

bit moguće s njima napraviti dobre, pametne razmjene dobara. svatko ima puno

toga doma kaj mu ne treba... NE KUPUJTE nego mjenjajte se... zvuči kao vraćanje

u daleku prošlost, ali... NIJE! u vašim, tj. našim je rukama ipak čini mi se, još uvijek,

dosta toga. ali AKO SE NEDA ZNAK SAD, neće sigurno dugo! SRETNO. ČUVAJTE 

SE...

 

A onda je išlo dalje ovako… 

 

Tanja Džambić: 

 

Vlado Franjeviću, bravo, kad sve propadne neka puše.

 

Sandra Ćevanić: 

 

Vlado Franjević pa tako se bori protiv ovog sustava i ove agende osmišljene da ne 

brine o zdravlju ljudi već joj je cilj propast svjetske ekonomije.

 

Pisao sam:

 

Damian Kordic jasno je da se bez teških i relativno bolnih rezova neće ništa

napravit u korist mase, naroda! toga nikad nije nigdje nit bilo... zašto onda ne 

pokušati biti prvi koji PAMETNO kontrira, koji bude korak ispred onih koji će već

preksutra ići korak dalje u oduzimanju slobode! definirati novo ludo i nenormalno 

normalnim! DEFINITIVNO će to učinit. naputci su im već dugo u đepovima, datumi 

definirani... a vi se čudom čudite kako su se sad opet i opet sad dosjetili ovo-ono... 

žao mi je, to ne vodi čak niti u pat-poziciju!

 

Tanja Džambić, pa ja sam prvo za izgradnju lijepog, prije svega duhovnog,

nematerijalnog. za izgradnju dobrih i najboljih međuljudskih odnosa na primjer. rušit 

će se tak i tak sve materijalno. kad tad... zato i mislim da bi se trebali skoncentrirati 

na kolko-tolko prosječno normalnom čovjeku POTREBITO i POTREBNO. ako je 

ikako moguće, ne kupujte NIKAJ na neviđeno. ne podržavajte one koji su investirali 

SVE da budemo u ovom ovdje, ovom sad! ima još metoda i mogućnosti za neke 

vrste ovozemaljskog spasa. (joj sad malo brijem kak norc-profet il nekakvi 

nabrijanko. nisam to htel. pardon moi).

 

Sandra Ćevanić, mislim da se ne radi o propasti svjetske ekonomije nego o

PREŠALTAVANJU iste! oni koji su do sad bili najveći "rokenroleri" u tom segmentu,

ostat će to i dalje naravno. njima je svejedno s čim zarađuju lovu... konzument smije 

uvijek reči NE ja to ne trebam! ne trebam da me se PONIZUJE baš onda kad

donosim svoj teško zarađen novac prodavaču i dileru proizvoda! s vremenom bi se

prodavači i dileri morali obratit šefovima i nalogodavcima i objasniti problem. kak bi

se oni u tome snašli, NE ZNAM, ali da se ništa ne može izgubiti kaj već nije izgubljeno, ako se proba - to ZNAM! trebalo bi pokušati educirati ljude, susjede, najbliže. zašto je normalnije svoja znanja, svoje snove, svoju ukupnu privatnost dijeliti otvoreno ovdje na fejsari sa špijunima, kontrolorima, provokatorima, svekolikim smrad-agentima mraka i eksperimentatorima socijalnih težnji a nije normalno to isto dijeliti nit sa svojim najbližima a kamoli susjedima. DEBELO SMO ZABRAZDILI! Mi, konzumenti... mi i naše ponašanje je njihova hrana, (ne)stabilnost, (ne)moć. ZNAM DA TO SVE ZNATE! Sretno svima još jedanput...

 

Tanja je pisala na to: 

 

pa osobno znam 3 vlasnika kafića koji šute i spremaju se zatvoriti kažu šta ćemo pa tko sam ja da im popujem o nečemu

 

Borka Marić: 

 

Vlado Franjeviću, tako je! Već 6 mjeseci sam na najosnovnijem! I baš je dobro. Ne 

gubim vrijeme na lutanja. Ne trošim na nepotrebno. Dapaće gadi mi se i pomisliti da 

trebam do dućana, a kamoli krenuti u isti. Još kad vidim sve te silne brnjice oko 

sebe dođe mi povraćati!

 

Našao sam shodno za pisati, odgovoriti, prokomentirati:

 

Tanja Džambić eto... ako je u istima još toliko dobrote i ak imaju kakve rezerve koje 

im omogućavaju da naprave neki "poslovni suodnos", "poslovnu suovisnost" s 

radnicima koje će morat "izbacit na ulicu" - i kad zatvore kafiće - (ne znam sad na 

brzinu što bi se točno i konkretno moglo napraviti) onda bi dobrota i ovisnost tog 

lanca imala smisla, imala svoju valjanost koja bi se DUGOROČNIJE isplatila svakoj 

karici lanca. LJUDSKOST (a ne drk-trčanje za zlatnom teletinom) LJUDIMA! a 

vražje vrazima...

 

Borka Marić, hvala! Eto vidite... vi ste dakle to isprobala, vi ste to živjela i to živite... 

OSOBNA saznanja i iskustva dijelite ovdje s poprilično budnom zajednicom više 

digitalnih nego "živih" osoba. ja to nalazim vrlo vrijednim prilogom. darom čak! 

prilogom vrijednog nemale pažnje. puno vrijednijim čak nego... ma dobro sad, nema 

to veze... ljudi smo... SRETNO. imajte se uvijek i samo rad!

 

Sandra Ćevanić je pisala:

 

u pravu ste ja sam se krivo izrazila, ide se na reset.... Pozdrav

 

Pa onda, Luka Perica:

 

A koliko će ljudi izgubit posao ako ne idemo nikud?

 

Šantak Irena: 

 

Vlado Franjeviću, pa to im je i cilj… Onda će dići poreze, oduzimat će kuće, zemljišta... jer ljudi neće imati od čega živjeti… I to tako ide u krug. Svi će lančano da nahebu

 

Pisao sam:

 

Luka Perica moguće, puno... ako mislite pak da bi ti koji bi na taj način 

KRATKOROČNO ostali bez posla, za koje bi se mogla brinuti združena zajednica 

pozitivaca (ima takvih dosta) jer država se nit ovak ne brine nit će se brinut o njima, 

ikada dobili šansu da DOSTOJNO zarade svagdašnji kruvac za se i najbliže... e 

bojim se da do toga NIKADA NE MOŽE doć. veselilo bi me dakako da nisam u 

pravu... srdačni pozdrav!

 

Šantak Irena da...  i o tome se već dosta pričalo. bilo je dobronamjernika koji su 

se istrošili ukazujući na ono LOŠE što je došlo i što bi trebalo i što će (kak se

mnogima čini) neminovno doć. no strah grize kosti, paralizira osnovu svakog živog 

bića. kako bi bilo da izađete čim prije van... iz grupe... da se sastanete uživo prvo s 

onima s kojima se u digitali možda "dobro njušite" a što bi mogla biti baza stvarnih 

djelovanja, baza STVARNOG UZAJAMNOG poštovanja bez obzira na to "čija 

mama crnu a čija bijelu vunu prede". kad se sastanete u stvarnim prostorima ne 

gubite iz vida cilj i razlog zakaj ste se uopće sastali. koncentritajte se, pomognite 

jedni drugima savjetom, djelom, lijepom rječju... znate ono: "samo svi ljudi sve 

znaju". motivirajte jedni druge a ne ismijavajte, ne korite na prvu, budite 

konstruktivni u promjeni svjesti, budimo iskreni u davanju - ako nam je ta i takva 

vrlina data! ima nade... SRETNO

 

Mirjana Vukić se nadovezala sa slijedećim: 

 

Šantak Irena I onda ce par svjetskih hohstaplera sve pokupovati za siću

 

Draženka Počerek me komplimentirala danas ujutro na slijedeći način:

 

Vlado Franjeviću, dajem ti 5 lajkova

 

Odgovorio sam: 

 

Draženka Počerek, skoro pa jedan previše... fala & dobro jutro.

 

Da li će se rasprava dalje nastaviti ili ne, ne znam. Ja sam za sad ostavio ovu završnu poruku: 

i kak i danas vidimo... ima više onih koji se zabavljaju na fejsari (i ovdje u grupi) na 

račun postavljanja novih mjera, nego spremnih na NENASILNO djelovanje u 

realnim prostorima... šteta! (vrazi će svakim danom stezati sve više obruč!) 

Tibećanin je otišao doma a na njegovo mjesto su odmah doveli novog pacijenta. Čovjeka kojeg sam često sretao u obližnjem dućanu u mjestu stanovanja. Do sad sam ga znao jedino kao velikog cugera. Nismo nikad izmjenili više od "bok"u prolazu. Izgleda kao propali umjetnik, ili muzičar. Duža sijeda kosa, dlakama zarasla brada. Upravo sam saznao, zove se Schneider. Došao je liječnik kritizirati ga i objašnjavati da je problem kojeg ima u stvari psihološkog karaktera više nego fizičkog bola. Ne znam o čemu se točno radi. Žao mi ga. Nadam se da ima nekoga i da je nekome važan i drag. Iako njegovo stanje i njegov izgled odaju nešto drugo. 

 

Došla mi je ljubav. Donijela doma napravljene zdrave sokove. I ovčje mlijeko. Bem ti bigulicu. Vidi mi se, samo je zaboravila ptičje mlijeko. 

 

U njezinoj nazočnosti sam dobio zadovoljavajuću vijest. Sutra mogu doma. Moja se ljubav jako obradovala, valjda jače nego ja sam. Imat će me opet, pacijenta, samo za se. 

I „kak taubeka dva“ pacijent i njegova ljubav će sretni bit!

 

Hm. Znam da onaj „blefer“, cuger, nije svoj znak, simbol protesta, prije nego je morao večeras napustiti bolnicu (sele ga na psihijatrijsko ekperimentiranje) htio ostaviti meni na vidjelo ali ipak, ja sam bio taj koji je za njim morao potegnuti vodu. 

 

Postavio sam pitanje jednoj jedinci osoblja. Pitao sam kako stoje stvari s oboljelima od virusa (koji možda to i nije). Jer da sam čitao o tom ponešto u dnevnom tisku. Bilo mi je rečeno da su imali prvo dvoje ljudi koje su poslali doma, pa onda još dvoje. Isto otišli doma. I da je sad možda još netko tu. Nije znao točno. Bio sam zahvalan na odgovoru.

 

Jučer 15. listopada sam izašao iz bolnice. Bolnica je zanimljiva 3D live-motion-slikovnica.  



Kommentare: 0