· 

Reading Balkans 1




Upravo sam, u 5.40 sati, stigao u zagrebačku Dubravu. Iz Schaana sam, u Liechtensteinu, krenuo na put točno u 21 sat. Putovanje je naravno bilo naporno jer nisam dugo spavao. Probudio sam se u 7 sati, otišao na posao u muzej a po povratku se spremao i krenuo na put. No inaće da, bilo je super za voziti. Po prvi sam put ovu distancu vozio noću. Uistinu nisam ljubitelj vožnje u tom dijelu dana. Ovaj je, prvi puta dakle, ispalo sve super. 

Zanimljiv mi je bio i ovaj put prelazak granice. Ne samo državne. Više ove kulturno-kulturološke. Skoro pa uvijek moram natočiti gorivo na prvoj benzinskoj pumpi u Sloveniji. Nakon tunela Karavanke. Kad natočim gorivo zna mi se dogoditi da popijem kavu ili nešto pojedem. Više rituali nego potreba. Baš svaki put, već godinama me, ili nas, u onom restoranu poslužuju ljudi iz Bosne a stalno se vrti jedan te isti nositelj zvuka s kojeg čujem dalmatinski melos tipa: „more, mooooore, more, mooooore, o more…“, „otvori draga prozor i slušaj naše note, o ljubavi ćemo pjevat…“ 

 

U Dubravi su me dočekale graktajuće sivo-crne vrane. Lijetale mi iznad glave. Nadao sam se da me neće gađati čime a posebno ne govnima kao što me jednom gađala ona jedna nastrana ptica u Liechtensteinu. Kad sam pokušao spasiti joj ptića koji je pao s krošnje stabla na vruću zemlju.

 

Draga mi je pisala da se smijem, kad dođem, uljuljuškati u topli joj krevet. Došao sam prije nego što sam joj javio da ću doći, pa mi se nekako nije dalo ići smetati joj ritam sna. Mislio sam, a ništa, prošetat ću se malo po kvartu i fotografirati buđenje dana i grada ovog. U ovom dijelu svemira nisam još doživio izlazak sunca. 

 

Otišao sam na obližnji plac. U ovo vrijeme, mislio sam, mora da dolaze ljudi s njihovim domaćim proizvodima ili proizvodima koje kao takve prodaju i pripremaju štandove za što većom prodajom i unosnijom zaradom. 

 

Najprije sam popio ipak dupli espresso. Oči su mi bile jako umorne. 

Ovo prepisujem u stvari s diktafona pametnog mobilnog telefona. I to u četvrtak 5. rujna 2019. u Splitu. Na 11 u Bosanskoj ulici. S diktafona čujem svoj glas koji govori: 

 

„Čini mi se da sam prolupao. Evo sad je 21.20. Konačno u krevetu. Doma. U kući. U rodnom selu. Dan je do sad bio odvratno naporan. Pokušao sam spavati negdje tamo od 11.00 sati. Spavao sam, odnosno bio u stanju sličnom polusnu možda samo sat 

vremena. Napeti mi živci tresli pritom cijelo tijelo. Poslije toga sam išao u Zagreb mojoj dragoj. Šetali smo se po prijašnjem Pionircu koji se danas zove Grad mladeži. Bio sam tamo prvi put u životu. Bilo bi skoro pa jako ugodno da nas nisu grizla neka nevidljiva ljuta mini-stvorenja. Nisam dakle u stvari spavao od jučer ujutro do sad. Danas sam bio iznenađen da kad sam puštao vodu vani iz bunara, na crno crijevo, da je voda bila prljava. A malo prije kad sam se umivao čini mi se da sam osjetio miris neke kemikalije. To mi je jako zanimljiv detalj. Frend Štefan Brajković, novinar iz Bjelovara, možda sutra neće doći snimati i fotografirati u Čazmi.

 

Sutra u 9.00 sati imam sastanak s gradonačelnikom.“   


 

Slušajući tako sebe sad i ovdje čuo sam da sam zaboravio zabilježiti da sam ipak, prije nego sam otišao u rodno mjesto kraj Čazme, u Dubravi popio kavu sa dragom mi. Konačno je čula da sam ju zvao. Spustila se nakon nekih pola sata. Popili smo kavu u kafiću Papalino. Morao sam obaviti veću nuždu. Sam kafić nema vlastiti WC. Čudi me da kao takav smije uopće raditi. Mislio sam da je zakonom uređeno da svaki objekt tipa restoran, kafić, bar i birtija moraju imati prostor gdje im se gosti olakšavaju nakon što su se kod njih natovarili. Goste Papalina šalje se dakle u zahode u Kauflandu. U onom zahodu nije bilo papira, zahod je bio katastrofalno prljav, govna razmazana po keramičkim pločicama poda i mjestu gdje se mora stisnuti dugme na vodokotliću a da bi se ispralo sranje. Dobro došli u najdublji balkanski dio evropske unije. Ne razumijem to. U onom dućanu prodefilira dnevno tisuće ljudi. Ti isti ostave tamo milijune kuna a nisu vrijedni niti čistog wc papira u čistom zahodu. 

 

Vrativši se vidio sam da Rajka više nije sama sjedila za stolom. Prepoznao sam odmah Božu, bivšog joj kolegu s posla u zagrebačkom vodovodu. Pred koju godinu smo se s njim družili na njegovom imanju koje se nalazi ne baš jako daleko od mjesta gdje smo ovaj puta zajedno pili kavu. Opet smo bili pozvani da se družimo s njim i njegovom obitelji. Na isto nismo mogli pristati iz više razloga. Jedan od tih je bio taj da je ona privatna zabava bila ipak, i smjela valjda, ostati nešto intimnijeg, ili čak skroz familijarnog karaktera. 

 

Čujem opet glas. Ovaj puta mi isti poručuje slijedeće:

 

„E da, kad sam danas bio u restoranu i kafiću Fokus u Čazmi, naručio sam si pećene ribice. Ne znam da li su baš one bile uzrokom probavnih smetnji. Draga rmi je rekla, kad sam joj pričao o stanju vlastitih crijeva, da se po ovak vrućem vremenu baš i ne jede morska riba u kontinentalnim predjelima lijepe (od vragova pokradene) njihove. U Fokusu sam sastao jednu ženu mojeg godišta koju nisam vidio barem trideset godina. Rodom je iz jednog susjednog sela, živi valjda cijeli život u Njemačkoj. Sjedila je za drugim stolom s majkom dva sina i prijateljima, Njemcima. Danas sam točio gorivo na INA-inoj benzinskoj stanici u Čazmi. Zapleo se u small talk s djelatnicom iste. Pitala me čija je registracija auta kojeg vozim. To je bio okidač za razvezavanje priče. U trenutku kad je rekla da je radila više od deset godina na cruiseru sjetio sam se jednog Čazmanca koji je u međuvremenu prava faca jedne američke kompanije prijevoznika ljudi tim velikim luksuznim plovećim hotelima. Da, naravno da ga je znala. Onog Maria. Rekla mi je da je on jako uspio, da je sanitarni direktor cijele one jedne kompanije, da živi u kućerini z bazenom. Ista se nalazi u četvrti gdje su svi neki slično sređeni tipovi i njihove kuće. Ograđeni su sa ogradama i čuvaju ih stražari. Dan dva poslije sam o njegovom uspjehu pričao jednoj dobroj frendici a ova me spustila u isti čas na zemlju s vrlo dobrom primjedbom. Rekla je, ma kakav ti je to uspjeh… Jedino ako ne misliš da ti je uspjeh kao sin jedinac ostaviti ovdje staricu majku, ne imati sam svoju obitelj, biti okružen s nazovi modelima koje si kupuješ i koje mijenjaš kad i kak hoćeš, a da bi si u tvrdi materijal puta kojeg hodiš markirao, zarezao tuđim mesom, određeni ‚društveni status‘".  


PROČITAJ SVAKAKO I SLIJEDEĆI NASTAVAK - OVDJE


Kommentare: 0