· 

Odlasci




Danas je pal prvi snijeg na liechtensteinske planine.

Danas nose u Liechtensteinu mrtvu Kneginju Mariju u njen grob.

Danas u noći Vidov sin napušta Liechtenstein. Vratit će se s rodama!

 

Vid je koristil često neke posebne trenutke za samokažnjavanja i predbacivanja samom sebi. Sve i svašta. Iako je skoro pa oduvijek znal da već samo rođenje i odrastanje najbliskije ljudske individue je promatranje rastajanja od iste i aktivno sudjelovanje u tom činu, u svemirskog teatra aktu kaj se život zove, rastajanja su mu puno teže pala neg je to pokazival. Na rastancima je znal i zaplakat. No s vremenom se istreniral do te mjere da mu se to jedva događalo. Kad je on odlazil. Njegov se znatiželjno-istraživateljski duh znal s vremena na vrijeme odljepit i odletjet u nepoznato puno prije neg kaj je to stanje slijedilo i njegovo tjelesno. Drugo je kad odlaze u neizvjesnost promjena geopolitičkih prostora vrlo bliske i najbliže osobe za koje se smatramo odgovornima, i to uistinu jesmo.

 

Danas smo se, možda slučajno, sastali. Vid i ja. Pričao mi je kako se jučer kratko družio sa sinom i oprostio od njeg prije njegovog današnjeg putovanja. Zagrlili su se nakratko na trotoaru ispred apoteke u kojoj su, sinu mu, nakratko svrdlali nos. Pri kratkom grljenju Vid je imal potrebu još ponovit ponešto od dobronamjernih savjeta. Okrenul se, stisnul zube i očne kapke iza kojih su nadirale suze. Kao i meni sad kad ovo pišem.

 

Vid se, kako saznah, vratil natrag u stan. Popil jednu pivu. Otvoril drugu. Druga mu nije više šmekala. Izlil je više od pola flaše. Popil rakijicu. Otišel prije kokoši u krevet. Razumna mu žena ga je ostavila u miru. Znala je da se bori sa demonima mu. Demoni prošlosti su ga odveli na trenutak sve do onog posebnog mjesta događanja - velika kada s toplom vodom u koju je, u teškim bolovima, Vidova bivša supruga spustila zdravog dječaka. Vid je, nakon kaj su ga morali prodrmati, jer je na tren od umora zaklopil oči, prerezal pupak dječaku.

 

Skoro pa mi je odvratna činjenica, da rezanjem pupčane vrpce dovodimo vlastitu djecu u stanje prelaska iz "ničega u ništa". Prelaženje u tjelesno starenje i konačnu smrt. Kakve je to vrste put? Taj i takav život nam... Ta kratka egzistencija u ovim dimenzijama... Kakvog i kojeg smisla sve to skupa ima? To sastajanje ovdje a koje je samo segment rastajanja... Vid je ponešto čul i čital o tom i takvom smislu. Pisano i pripovjedano od nekih dobrih autora, od tamo nekih glava čiju je pamet vrlo cijenil. No ipak. U vlastitoj se koži teško miril sa svim saznanjima po tom teškom pitanju a s kojim  ništa u njegovoj svijesti više nije bilo dovoljno kompatibilno.   

 

Kratko nakon rođenja Vidovog sina došlo je do toga da sam Vid bude izbačen iz gnijezda u kojem je jako loše igrao glavnu sporednu ulogu. Jer je on sam, ne znajući se nosit s prošlom stvarnošću na bolji način, isprovociral izbacivanje iz gnijezda, za istim nije žalil. Za razdvajanjem od voljenog sina i voljene kćeri, da. Jako, jako. Jedna od otvorenih rana koje neće zacijeliti niti ispod humke groba.   

 

Nakon kaj je maturiral, Vidov se sin odlučil za volontiranje u jednoj evropskoj zemlji. U jednom mjestu koje danas broji malo više od 20.000 stanovnika i u kojem se mješaju dvije kulture - jer se mjesto nalazi u pograničnom mjestu s drugom državom. Taj je grad sa dva službena jezika jednom u povijesti brojil čak navodno 750.000 duša.

 

Osam godina starija sestra od Vidovog sina je skupljala slična iskustva boraveći šest mjeseci na jednom poljoprivrednom imanju s konjičkim klubom u Finskoj a gdje se brinula o onim plemenitim životinjama.

U Liechtensteinu postoji udruga za mlade a koja, u suradnji s nekoliko evropskih zemalja, organizira takve omladinske aktivnosti. Vidu se i danas zavrti u glavi kad se sjeti kćerkine priče o tome kak su se u Finskoj vozili s autom preko zaleđenog mora do jednog tamo otoka. Tko zna kakve su se sve morske nemani skrivale ispod leda i pratile kotrljajući auto kad mu se kćerka vozila na zaleđenoj površini.   

 

Moris, Vidov sin, će njegovo devetmjesečno vrijeme volontiranja provesti u jednom kazalištu. Vid je, iz opisa djelatnosti kojima će mu se sin baviti, zaključio da će sinu biti svakako jako zanimljivo, da će se baviti kreativnom djelatnošću. A nadao se da će ga susret i druženje s drugim volonterima u kulturno-socijalnom smislu dodatno oplemeniti. Nove kolegice i kolege, a možda i budući frendi, dolaze iz Novog Zelanda, Poljske, Španjolske i Turske. 

 

Vid bi, kako mi je rekao, svakako najvolio posjesti Morisa u auto i osobno ga odvesti na mjesto budućih događanja. Organizacijski to nije nažalost bilo izvedivo. Izvedivo je bilo da noćas bude na željezničkom kolodvoru u austrijskom pograničnom mjestu i da domahuje sinu na odlasku. A to pak nije, iz nekog razloga,  odgovaralo Morisovoj mami. Tako da će navodno samo ona, s njezinim čovjekom, otpratiti Morisa. I možda ovaj puta i u Vidovo ime, plakati zbog rastanka. U dobroj nadi... I s najboljim željama sinu im.  

 



Kommentare: 0