O imunitetu

O čemu sve razmišljam? 

 

Trenutno i o svemu onom čime smo kao klinci jačali imunitet. Bilo je svega. Na primjer… 

 

Brali smo od srna, divljih zečeva i veprova pomokrene divlje jagode po obroncima šuma našeg malog, dugo već umirućeg sela. Najveći dio odmah i na licu mjesta pojeli. Jagode brali prstima koje nismo imali čime oprati nakon moguće sraćkave nužde i brisanje malih guza z listovima velikih trava. Neki listovi su se trgali pri šmirglanju vrlo osjetljive kože koja se sljubljuje sa zadnjim dijelom debelog crijeva. Da, točno na onom mjestu koje niti je više crijevo a niti koža. Možda se taj skroz mali dio pozadinskog nam dijela tijela zove crijevokoža? Ne znam. 

 

Djedovi su nam, očevi, tetki i ujaci, ako smo ih imali, pekli rakiju. Cijeli je mjesec kad se pekla rakijetna i klala sirota svinjska čeljad, cjelo nam malo selo bilo opijeno, pijano, nalokano čak. 

Mi klinci smo se motali oko kotlova za pečenje rakije, udisali pare šljivoša, vruće rakije i slabića. 

To je onaj dio rakije kaj je izlazil pred kraj i nije više imal veliku koncentraciju alkohola u sebi. Jačina rakije, to jest koncentracija alkohola u njoj se nije mjerila nikakvim instrumentima. 

Stari zajebanti su znali po okusu, mirisu i boji, kakvoću, valjanost, dobru pitkost i odnos sadržaja unutar šljivovice, komovače, kruškovače a koji pospješuju zdravlje u junaka.

 

O tome sam već možda negdje drugdje pisao… Lovali smo ribe. Djed mi, tetak i ja. U ljeto. 

U prljavom i mutnom potoku ispod naše kuće. I ispod mladih joha i vrba. Letjelo je mnoštvo leptira i libela. Zujale su mnoge muhe zunzare. Imao sam možda deset godina. Bio sam samo u gaćicama. Bijele puti. Skoro transparentne kože. Na mnogim mjestima tetoviran direktno od sunca tzv. sunčevim pjegama. Njih dvojica su čini mi se bili samo do pasa goli. Odzgor do pasa dakako. Tetak je prvo istražio rukom mjesta između korjenja drveća u kojima su se skrivale ribe a onda kad je procjenio da ih ima na tom mjesto, na najplićim mjestima onog dijela potoka smo zemljom presjekli dotok vode s jedne strane a odtok z druge. Napravili mali bazen. Unutar bazena motikama strugali po dnu potoka i miješali mulj tako da je onaj bazen izgledao ubrzo, i uistinu, kao kaša tekućeg blata. Moralo se djelovati brzo. Svježa voda je rasla na strani prema izvoru potoka. Voda nije ni u onom potoku doticala od vlastitog ušća. Kaj god. U nedostatku kisika ribe su podigle glave iznad površine vode, mi smo najveće pokupili prutenom korpom i to je bilo to. 

No kad sam prvi put uživao u takvoj akciji pa nakon toga izašao van iz blatne vode, nije mi baš bilo svejedno. Mislim da sam se čak i preplašio. Na meni je visjelo možda ukupno i pedeset pijavki. Vrsta crva koji sišu krv. Crna crvolika mini čudesa prirode. Ne znam točno ali kao da vidim kroz magle mnogih ovih proteklih godina kako se djed i onda cerekao i zabavljao vidjeći me opet u čudu, osjećaju gađenja i strahu. On se trudio da od mene napravi muškarčinu. Ak već ne muškarca i pol! To su bile njegove fore. Pitao sam ga šta ću sad i kako ću odstraniti ona ružna bića. Mislio je naglas, trebao bi se netko popišati na sva mjesta na kojima su pijavice zakeljene. 

I to me šokiralo. Na tom mi mjestu fali film. A znam da nisam pao u nesvjest. I nikako ne vjerujem da su me djed i tetak svaki s sjedne strane popišali mlazovima im tople pišaline. 

 

Pisao sam negdje već i o tome… Pomagali smo, mi ondašnji klinci, vađenje ugljena iz ugljenica. Djed nam je bio jedan od vjerojatno najaktivnijih ugljenara u selu, jedan koji je možda pazio najviše ugljenica i njihovo dogorijevanje. Kemijsko pretvaranje drveta u drveni ugalj. Jedan od također najvrijednijih je bio već spominjani, dugo vremena pokojni, tetak. Kad se dogorijela ugljenica prekapala odvajajući ugalj od karabina i prašine pomagali smo zalijevati ugalj kojem je prijetilo izgorijevanje u vatri, jer tzv. karabini (u ugalj ne pretvoreni komadi drveta) su sadržavali na sebi žar koji je, ako se nije bilo dovoljno oprezan, mogao za čas i bez problema napraviti štetu. Nitko od prisutnh nije imao nikakve zaštitne maske ili krpe na licima, ustima, nosevima. Svi smo izgledali na kraju kao da potjećemo iz nekog tamo kruga pakla. Nije bilo kupatila nit tuševa… Sapunjanje i dodatno pranje djeda se rastezalo cijeli tjedan dana. Jadna baka. Jedva mu je, konačno nakon tjedan dana, isprala čađu i gar iz dubokih bora na licu i vratu. I između gustih obrva. Djed je cijeli tjedan dana išmrcavao crnilo u platnenu đepnu maramicu. 

 

Ulazio sam u smrdljive i često od tekuta pune kokošinjce. „Tekuti“ su, tako je baka rekla, mala gamad međ perjem kokoši (valjda neke vrste uši). Skupljao sam jaja. Ili čistio kokošinjac od dreka. Kidao sam štalu ispod krava. Ili kad su one bile vani na livadi. Rekli smo da „kidamo“ štalu a u biti smo ju čistili od kravljeg izmeta i prostirali suhu slamu da si kravice legnu u nju kad dođu iz paše. Čistio sam kravama brabonjke nekom vrstom metalne četke. „Brabonjci“ su kvržice osušene kravlje balege, suhog kravljeg izmeta na dlakama im. Najčešće na bedrima i repovima. Krave seru rado u ležećem položaju. I danas mi je teško razumijeti zašto! Rijetko, vrlo rijetko sam pokušavao dojiti ih. Nije da sam baš u tome bio dovoljno vješt. Osim toga, srdilo me kad su me krave šamarale repovima. A na njima ne uvijek skroz suhi brabonjci. Ne kažem da su bile srdite na mene jer ih nisam znao podojiti kao baka, ali… Zatim, bacanje stajskog gnoja kroz mali otvor štale. Pa u  visokim gumenim čizmama slaganje tog istog vani. U nozdrvama isparavanje kravlje pišaline. Vožnja istog gnoja na oranice gdje smo ga razbacivali. Tek sad kad ovo pišem kužim da mi je barem petina života bila puna posebnog stanja sranja… 

 

I još sam tu. Gdje mi objašnjavaju da me hoće spasit cijepljenjem. A ubit. Zbog ono malo crkavice od penzije koju mi namjeravaju na bilo koji način, živom il mrtvom, ukrast, otuđit.