Samo nas je dvoje. Kad nam dođu sva djeca koju smo rodili u dva različita braka, već nas je petero. Dogodilo se dosad samo valjda jednom ili dvaput. Da su došli u isto vrijeme.
Ne posjećuju nas gosti. I mi smo prestali posjećivati druge. Ne samo zbog jada plandemije.
Svejedno… u kuhinji sam danas, kad sam prao suđe opet nabrojao najmanje po petnaest žlica, vilica i noževa. I jedno barem deset tanjura. Zašto ih imamo toliko? Ne razumijem.
U biti, skromni smo. Imamo i trebamo malo.
Otvorim vrata ormara i čudim se. Imam dosta hlača i košulja ali nekako mi se potrefi nositi uvijek jedne te iste. Svejedno, nije baš da sam jako neuredan i zapušten. I da jako smrdim. Al, ne razumijem.
Imamo sve više biljaka i zelenjave u sobama. Čak su u međuvremenu i one glupe gljivice po kutevima sobe u kojoj se najviše zadržavam pozelenile. Prelijepo je. Volim i sam njezino cvijeće i njen zeleni palac. Sve što dotakne pozeleni. Ponekad i oči mi. No da, sanjam da me bršljani i ostali puzavci već napadaju i gute. Ostaviti cvijeće duže od tjedan dana samo, ubit će ga. Zato ne smijemo, i kad možemo, otputovati na duže. Ne razumijem.
Ovdje nemamo u biti ništa. Ništa do li privida. Privida minimalne sigurnosti. Sigurnosti koja se već idućeg dana može poništiti. Tamo imamo čak i posjede, zapuštene vrtove, zemlju koju treba njegovati a da bi nam jednom njegovala umrle kosti. Imamo rodbinu i prijatelje. Prave prijatelje. Svejedno. Ostajemo i dalje tu gdje jesmo. I naši vrtovi i mi. Kvazi, na sigurnoj udaljenosti od nas samih. Izgubili smo svu hrabrost. Ako smo ju inaće i imali. I dalje nas je strah preuzeti odgovornost za nas same i kakvo takvo nasljeđe. Ne razumijem.
Pospremam neke stvari. Papire, skice, dokumente, preslike svega i svaćega. Karte gradova u kojima sam bio, vozne redove, jelovnike koje sam skupljao u zrakoplovima. I slično. Nakon što sam to čuvao po deset ili više godina bacim sve u smeće. Komunalije budu drugog dana vrijedne. Odvezu ono. Ja se trećeg dana sjetim da sam bacio i informacije koje deset godina nisam trebao al eto baš tog časa trebam. Skoro kao kontaminirani zrak kojeg dišemo. Ne razumijem.
Vjerujem da je najviše nas začeto ne u ljubavi nego nasilju. I skroz slučajno. No dobro, znam, slučaja nema, no koristim ovu riječ samo zato jer ista mogućem čitateljstvu doćarava valjda na najednostavniji i najkraći način ono što bih mogao „razvezati“ na dugačko i na široko. Fascinantno je dakle da se i od, u takvom stresno-ponižavajućem činu začetih ljudi, skoro pa zahtjeva da vole, ljube, šire i propovijedaju ljubav i sve što s ljubavlju ima veze. Ne razumijem.
Znamo da nas lažu, znamo da nas potkradaju. Okrećemo glave na drugu stranu. Oni razumiju da smo suglasni s njihovim zlim činima. Ovozemaljske pravde nema niti će je ikad biti. A jer je nikad nije niti bilo. Razumijevanje stvari onakvima kakve jesu, zdravorazumski sagledati činjenična stanja, je zabranjeno. Ta je zabrana također stara kao samo čovječanstvo i njegova priroda. Već malu djecu počinjemo prvo sami, roditelji, modelirati i formatirati kako nam paše, odnosno kako zadanim normama sistema - kroz roditelje - odgovara. Tako smo i sami stvoreni, tako i dalje stvaramo bića za univerzalne eksperimente, eksperimente svemirskih predznaka. To razumijem.
I to, da sam napisao već dosta pametnih stvari i formula za ozdravljenja ljudskih duša. I napravio nevjerojatno
puno gluposti u životu kojeg nisam sam htio, nego najviši, ljudskom umu nemoguće objašnjivi, svemirski eksperimentator.
Drugima je dato da slobodno rasprodaju društvena nasljeđa - za bagatele. Da se obogaćuju na mukama, krvi, znoju milijuna "prošlih" ljudi. Da sve to ponište u času. Dozvolili smo im i dozvoljavamo. Su-učesnici smo. Su-učesnice. I zato se opet ponavljam, sve dok ne razumijete puno značenje tih jednostavnih riječi: nitko nije nevin! Razumijem. O da, i te kako razumijem.
Ima još zanimljivog štiva! Vidi molim što sakrivaju ove poveznice:
Trorez O imunitetu U bolnici luxemburg2020 nevjerojatno a istinito lovanje u mutnom intervju 230520 prije nego me blokiraju venividivirus-2, venividivirus, Paradoksi, Paradoksi 2, zero, Bilbao, Reading Balkans, FB crtice, Dubai19, Francuska, Mini pakao raja, Sram, Blog o Čazmi, Večeras, U planinama, VERDINGKINDER u Švicarskoj, Singlice, Božić u HR, Šarova, Izlet, Dnevnik iz muzeja, Blicalo me, Dr. W.Piechocki o umjetnosti V.Franjevića; V.Franjević izlaže u J.Koreji; Tri bisera; Dokumenti iz vremena vještica; Navod Hermanna Görringa; Privilegija; Susret; Sastajalište; Rajka o Vladi;...