Martinac - povijest sela


Skrolaj dolje ako hoćeš: 

  • upoznati povijest sela
  • moje fotografije i dokumentarne i umjetničke video zapise s temom sela i portret fotografije rođenih Martinčanki i Martinčana
  • vidjeti fenomenalne fotke Štefana Brajkovića
  • kratke a jako zanimljive foto dokumentacije (iz mojeg privatnog arhiva te materijal dobiven od Darka Forjana i moje prve učiteljice Ivanke Pugar)
  • vidjeti portrete nekih Martinčanki i Martinčana kad su još bili omladinci i(li) djeca.
  • vrijednu crno-bijelu foto dokumentaciju iz privatne mi arhive
  • zanimljive preslike reakcija na ovu stranicu nekih ljudi na soc. facebook mreži
  • vidjeti preslike mojih originalnih crteža > portreti nekih rođenih Martinčana i Martinčanki 
  • pogledati fenomenalne fotke Davora Kirina.  
  • fotke iznenađenja Bojanca Franje Matešina
  • fotke o "ugljenjarenju" Dražena Pala 

Tomo Trgovac je skupljao i uredio dokumente koji opisuju povijest sela:

 

Martinac se nalazi na 184 m nadmorske visine i od 1945. pripada općini Čazma, Hrvatska. Za crkvu Sv. Martin znalo se već 1091. godine za vrijeme vladavine kralja Almoša. Selo je tada nosilo ime Sanctus Martinus. Od 1517. zove se Zenth Marthon. U selu su u to vrijeme vladali Akači Garažda i vitez Ladislav. U dokumentima dalje stoji da su Hrvati naselili područje današnje Čazme 1687. i 1692. Jedno od tih sela bio je i Martinac. U statistici iz godine 1850. vidljivo je da je Martinac tada bio selo sa 20 kuća i 258 stanovnika. 1900. selo je brojilo 42 kuće sa 341 stanovnika. Statistički podaci iz godine 1931. uče nas pak da selo Martinac iste godine broji 118 kuća sa 544 stanovnika te 1948. 114 kuća sa 518 duša. Prebrojavanje stanovništva godine 1994. daje nam do znanja da je broj kuća pao na 48 a stanovnika na 129. 1918. u cijeloj je regiji vladala epidemija - španjolska gripa. Zbog iste je samo u Martincu umrlo 35 ljudi. Odnedavno smo sretni jer razna razvijanja tehnologija znače da Španjolska može bolje svladati poteškoće. Od razvijanja medicinske opreme koje nam pomažu svladati epidemije do IT tehnologije kojom organiziramo medicinske akte i koja nam dozvoljava pristup ka i poboljšava komunikaciju po cijelom svijetu. Od 1. rujna 1929. selo je imalo područnu školu koja je 1981. zatvorena uslijed pomanjkanja učenika. U Martincu je između 1936. i 1941. djelovao ogranak seljačke zajednice koja je radila kao kulturno-edukativna udruga. Selski vatrogasni dom građen je 1936. godine i nosi ime "Hrvatski vatrogasni dom". Godine 1958. selo je dobilo električnu struju. U vremenu između 1957. i 1972. asfaltirana je cesta od Čazme do Martinca u dužini od 13 km. U južnom dijelu sela nalazi se područje zvano Turčin koji je dobio ime po Turcima a koji su na istom mjestu u vrijeme osmanijske vladavine stacionirali svoju vojsku. Otprilike deset godina nakon završetka prvog svjetskog rata (u vrijeme kad je zemljište u tom području još bilo obrađivano) pronašli su se tamo stari predmeti bogate arheološke vrijednosti kao lule, novac, posuđe, itd. koji su jednom pripadali turskim vojnicima. U prvom su svjetskom ratu poginule 4 osobe iz sela, u drugom svjetskom ratu 24 a u Domovinskom ratu od 1990. do 1994. Martinac je imao jednu poginulu osobu.

 

(Ovaj tekst gore je sa hvalom zaprimljen od Zdravka Tonkovića.

 

------

 

Fotografirao Štefan Brajković, 18.9.2018.)

 


Martinac - DOKUMENTI


Poetski kratki film o rodnom mi selu. Isto selo, koliko mi je u pameti, nije nikog do mene rodilo a tko je u svijetu bio poznatiji, tko je istim više putovao, tko je samim time to i takvo (danas, 2020.) umiruće selo zabilježio u (čak i) relativno važnim međunarodnim knjigama. (Ovo sam snimao 2000. sa Hi8 kamerom, zato takva kvaliteta...) Video će vjerujem i nadam se biti zanimljiv svima koji imaju veze s dotičnim geopolitičkim mini-prostorom, svima koji imaju tamo korijene ili bilo kakve autohtone, stvarne veze sa ovim selom smještenom na prekrasnom položaju udaljenog od Zagreba samo ca. 70 km, ali dakako - danas izumirućem! Dotepenci su kradljivci a umiranje je naredila suvremena politika! Ja istu osobno jako mrzim... Pa čak i ak će mi jednom kad me fizički ne bude izdjelati spomenik o koji će si divlje zvjeri češati spolne organe... (31.1.2020.)


Ovdje desno isto jako lijepa dokumentacija: trenutak veselja i zadovoljstva u sklopu minimalnih, prirodnih mogućnosti. Djeca mi inaće žive u drugačijem okruženju. Sastati se s jednim pravim, živim ježem, i njime se igrati u dvorištu kuće gjde im je otac rođen u Hrvatskoj, je vjerojatno jedan od onih trenutaka koji se sa sobom nose cijeli skromni život. Osim toga, tu je i vrlo bliska rođaka koja i te kak pazi da sve prođe kak treba... :) U videu se vide kratko i nejasno, u pozadini, pokojne mi majka i baka. 

 

Skoro sam uvijek bil okružen s prekrasnim ljudima. Bilo da su isti dio moje ili druge neke - uglavnom - dobre krvi... Imali smo sreće i bilo bi dobro da se toga malo, malo pa opet, sjetimo! 

HVALA LIJEPO!     



(1. veljače 2020.) Drage posjetitlejice, dragi posjetitelji ove stranice, dragi i poštovani i poštovane Martinčanke i Martinčani s daljom i bližom rodbinom, prijatelji(ca)ma i potomcima, Vaša zainteresiranost mojim zadnjim objavama na fejsari (na osnovu kojih se broj lajkanja ove stranice u manje od 24 sata povečao za 200 a video zapis "Rodno selo Vlade Franjevića..." je - vidi ovdje gore - bio pregledan 74 puta) me potaknula na:

a) postavljanje (ovdje dolje niže) daljih informativno-zabavnih i promotivnih materijala a koji imaju veze s rodnim mi selom

b) postavljanje molbe svima koji su iskusili direktno ili indirektno i na bilo koji način to sad izumiruće selo, koji su ga posjetili, koje i koji su tamo živjeli i/li imaju rodbinu, da ovdje dolje u komentarima opišu njihova iskustva, sjećanja na ljude, prošla vremena, događaje, zbilje, pretpostavke i snove, a dakle: prema zadanoj temi... Fotografije ljudi, samog sela, običaja, događanja a koji smiju biti objavljeni javnosti, šaljite molim na ovu mail adresu... Htio bih imati što ukupniju sliku sela a kako bih nadam se jednom (i opet uz Vašu pomoć naravno) objavio možda kakvu pametnu knjigu... Samo ZAJEDNO možemo "svašta"! :) Ima li dakle među Vama cijenjenima još hrabrih, odvažnih, dragih i željnih jedne posebne avanture "suigrača", "su-kompozitora", "su-kreativaca"? JAVITE SE! Djelujte bolje sad, nego nikada... 

c) zamoljavanje za komentiranje ovdje već postojećeg literarnog i vizualnog materijala!

Jednog sam se jutra, pred ne tako dugo vremena (hvala Svemiru) ustao rano u kući s pogledom na dvorište gdje sam rastao i u kojem sam si rezao žile desne ruke. Pritom ugledao ovo predivno čudo prirode. Ne znam da li je to reinkarnacija onog srndača kojeg mi je djed kad sam bil klinac od možda 5-6 godina poklonio - našao ga skroz malog negdje u šumi i bojao se da ga ne pojedu lisice ili neke druge divlje šumske životinje. Ne znam gdje je sad srndač iz ovog video zapisa. Onaj iz mojeg djetinjstva smo nažalost jednog dana našli mrtvog u štali u kojoj smo mu namijenili neprirodno stanište... Žao mi je.

Uvijek kad sam u rodnom selu posjetim dakako meni vrlog i najbližeg rođaka Gorana Kramžara s obitelji. Gotovo uvijek se pritom igram s njegovim "kako je Goran negdje pisao" najboljim  frendom - ovaj ovdje pas Medo! S tim Medom sam išao jednom  brati vrganje... Medo je i meni, poslije Kuse (prekrasan mali kusasti pas kojeg sam imao kao klinac a kojeg je puškom ranio lovac iz sela jer mu se ovaj navodno popeo na RASNU LOVAČKU KUJU - tako da ga je djed nakon nekog vremena patnje > vukao je zadnji dio tijela za sobom po zemlji < morao odnijeti u šumu i udariti u čelo sa sjekirom. Tuga za tom nepravdom i tim gubitkom me i danas prati i izbija mi mokru sol iz očiju!)    


U ovom video zapisu iz prosinca 2013. (kaj se pokretnih slika tiče) dokumentirano je stanje sela koje se u međuvremenu drastično promijenilo! Nažalost - na gore. Upisani stihovi, njihova poruka ima korijenje načina življenja i odrastanja baš tu. Danas sam za sve to skupa iskreno zahvalan... Čak i onima koji su me - i sve kaj mi je bilo milo i drago - iza leđa gazili (misleći da nemam senzore za detektiranje istog nakaradnog u ljudima). 

Jako volim cvijeće, cvjetnjake i vrtove koji na najljepši način pokazuju duh ljudi koji ih uzgajaju, maze i paze... U ovom se cvjetnjaku obitelji jedinih mi još u rodnom selu živućih najbližih rođaka posebno dobro osjećam. Kao i svi koji su sa mnom imali čast zadržati se na istom mjestu. Moja djeca, njihova majka - Liechtensteinka, moja vrla supruga - najdraža Zagorka... Pokoji frend... (Ove fotke sam škljocnul 2018.) 


Ovdje desno je umjetničko-poetski uradak kojeg sam napravil 2019. Snimljeno jednog ranog rosnog jutra kad mi je (danas 17-godišnji) sin još spavao. Tog smo jutra krenuli na put pravac Kneževina Liechtenstein. Dan prije sam bio inspiriran i ona ideja mi jednostavno nije dala mira. Morao sam djelovati! Za ovaj sam performans koristio stol i stolac kojeg je restaurirala, umjetnički obradila, moja najdraža Zagorka - supruga Rajka Poljak.Taj stol i stolac imaju posebnu priču. Isti su bili dio inventara Rajkinog mini-restorana u Liechtensteinu. Na iste je servirala slow-food  hranu čija se kvaliteta, čiji okus nedaju opisati riječima. Za istim su sjedili neki vrlo poznati ljudi u Liechtensteinu ali i Amerikanci, južni Korejci, Njemci, Englezi, Švicarci, Hrvati u Švicarskoj, itd. Razumiješ simboliku? 


Ovo ovdje je moj slatki dom. Ovo je priča našeg življenja i umiranja. Ovo je naša svetinja! Oni koji kradu zemlju i prepravljaju međe na štetu nas starosjedioca morat će kad tad snosit adekvatne konzekvence kakve se već takvim kriminalnim, mrskim, agresorsko- neprijateljskim radnjama zaslužuju! Ne znaš o čemu ja to? Pitaj me... :)  


A sad ovdje ispod, foto-dokumentacija koja povijesno gledajući ima i te kak važno i zanimljivo značenje u pojašnjavanju i dokumentiranju ukupne priče o selu nam... S velikom zahvalnošu primam i ovdje postavljam slični foto-materijal. Hvala unaprijed...

Vidi ovdje dolje imena i prezimena dragih ljudi koji su bili voljni proslijediti moju objavu (dakle  poveznicu k ovoj stranici) na fejsari! Neke od njih osobno znam, s nekima sam odrastal u istom selu... Jako mi je drago da se u kratko vrijeme uključilo u promidžbu ove stranice relativno jako puno frendova!


Fenomenalno! Počelo je... Dobio sam prve priloge (mini foto-dokumentaciju) koji bi se mogli naći u spomenutoj publikaciji - ako nađemo dovoljno dobra materijala i snage dovesti projekt do sretnog kraja. Moj vrlo dragi, malo dalji ali i te kak super rođak - Darko Forjan - mi je poslal ove dolje fotke i pisao mi slijedeće: "Imam i križni put i još svašta. Nedam to nikome al tebi za knjigu dam." Dao mi je dozvolu da ovo sad ovdje objavim i o istom izvjestim na društvenim mrežama! Veliko i srdačno hvala Darku na povjerenju! Nadam se da će se i drugi dragi ljudi već uskoro uključiti u zamisao, projekt!

Na fotografiji lijevo prepoznajem Slavka Forjana, tatu od Darka a na slici desno, "tetu Katu" kako sam ju ja kao mali zvao, odnosno Darkovu baku - u vjenčanici s Mikom (Nikolom). Ako se ne varam, moj je djed (Pavao Ban), odnosno djed Ivanke Dugač (rođ. Kramžar) i Gorana Kramžara, bio brat Darkove prabake! Sestra od ove Kate se zvala Agata (Jaga) a njezini su sinovi Slavko i Mladen Škarec! 


26.2.2020. Jako, jako dobro! Jučer sam primio ovaj dolje materijal koji me dodatno i posebno razveselio. Isti sam dobio od gospođe Ivanke Pugar, učiteljice u podrčnoj školi sela Martinac OŠ "Milan Novačić" u Čazmi. Kod gospođe Pugar sam polazio od 1. do 4. razreda, ona je bila prva dakle koja mi je učenje u školi prikazala kao nešto vrlo prihvatljivo a nikako kao kaznu! Jer i toga ima naravno... :) Gopođa Pugar koja dugo već živi sa suprugom u selu Cerina kraj Čazme je na njen svojski topao način pisala: 

 

"Martinac, mjesto smješteno na brežuljcima. Prekrasna panorama, ali život u tom prekrasnom mjestu bivao je svakim danom sve teži.

Godina 1964. bila je velika prekretnica za opstanak sela. Mnogi mještani su odselili u Zagreb. Dotadašnja učiteljica je sa suprugom također odselila. Mladi učitelji su morali ići na podrućne škole i tako sam počela 1965. godine raditi u školi Martinac. Bilo je 27 učenika u sva četiri razreda. Prvi dan mi je bio najteži. Nikog nisam poznala, a stan potpuno prazan. Čak nije bilo niti peći. Kad sam ušla u učionicu, dočekali me osmjesi drage, nevine dječice i odmah sam zaboravila svu svoju tugu. Rad sa dječicom me oraspoložio, a i roditelji su bili susretljivi i ubrzo smo svi postali kao jedna velika obitelj.

Provela sam u Martincu najljepše godine svog života,svoju mladost (od 22. do 36. godine).Tamo sam osnovala svoju obitelj, rodila dvije kćerke Dijanu i Anitu, koje se s nostalgijom sjećaju svog djetinjstva i uvijek rado navrate u Martinac. Ponekad posjetimo nama drage ljude, Katu Trgovac, njene kćerke Božicu i Maricu, te Katu Klačić, Maru Đanić i druge. Sa velikom zahvalnošću se prisjećam drage pokojne bake Jane Pugar, koja mi je najviše pomogla u prvim trenucima mog dolaska u selo, kao i u podizanju moje dječice. Najveću podršku u školi imala sam od Školskog odbora, predsjednika Ivana Pugara, koji je zaslužan za podizanje ograde oko škole i za sve ostalo. Svake godine je opadao broj djece i prijetila je opasnost od zatvaranja škole, a meni se 1979. ukazala prilika zaposliti se u školi Čazma, gdje sam i ostala raditi do umirovljenja 1999. godine. I danas se s radošću prisjetim dragih, nekad malih, nasmijanih lica. Iako su odrastali u dosta teškim uvjetima, njihov smijeh, igre i znanje, ne razlikuju se od djece u gradskoj sredini pa neki nadareni učenici, kao što je naš Vlado Franjević postao je svjetski poznata ličnost. Hvala ti dragi moj učeniče Vlado što se i mene često sjetiš uz sve svoje obaveze. Niti ja ne zaboravljam tebe, niti ikoga od toliko moje dječice. Sve vas jednako volim! Vaša učiteljica Ivanka Pugar."  

Na fotografiji lijevo gore stoji Mladen Škarec između Zlate (rođ.) Pugar i Dijane (rođ.) Konačni (na fotografiji desno od Mladena). Ispred čuče s lijeva na desno Dragica Kupsjak (rođ.) Ban, Dijana, starija kćer gospođe Ivanke Pugar i Marica (rođ) Vuksan. Na srednjoj fotografiji gore vide se supružnici Ivanka i Josip Pugar sa kćerkama Dijanom i Anitom. Na fotografiji do te nalaze se Marica Trgovac sa Dijanom Pugar. Na fotografiji desno gore nalaze se (pored klinki) supružnici Ivanka i Josip Pugar i Vladimir Cividini koji je bio 1950. također učitelj u Martincu a također i otac pokojne Dragice (udane) Ban koja je danas pokojnom Mišku (brat od Tine i Đure) rodila kćerke Višnju i Ljubicu te sinove Miru (stradao u prometnoj nesreći) i Daria. Spomenuta Dragica Kupsjak je sestra od Željka i Danice Ban. Njihov se otac zvao Miško (Milje) brat od Ivana i Mate a sin od Franje i Kate. Sin Mate Ban Marijan koji s obitelji živi u Čazmi i moja je generacija. Ovaj Ivan Ban se preselio s obitelji jednom davno u Sisak. Sinovi su mu se zvali Slavko i Vilko čini mi se. Bili smo susjedi s njima i roditeljima od Miška, Tine i Đure. Moj se djed Pavao prezivao također Ban. Sestra mu, a koju nikad nisam upoznao, bila je u braku s pradjedom Darka Forjana i djedom Mladena i Slavka Škareca. Mladenova i Slavkova majka Agata i Darkova baka Kata su bile rođene sestre. Baka Kata je bila u braku s Mikom (Nikolom).  

Na fotografiji lijevo dolje prepoznajem s lijeva na desno u prvom redu (čuče): Zdenko Kovačić, Dražen Roviščanec (firmano mi kumće), Miško Sever i pokojni Mato Herdoman (poginuo u zadnjem glupom ratu). Od dečki prepoznajem s lijeva na desno: Josipa Herdomana, Vladu Karlovčana, Dragu Kosića, Josipa Budrovića i Zdravka Balaška. Od ondašnjih curica na fotki prepoznajem pored Dijane i Anite (rođ.) Pugar, Maricu i Ljubicu (rođ.) Barilarić, Mariju (rođ.) Karašić, Božicu (rođ.) Reček i Katicu (rođ.) Kušt - Zlatkovu sestru. Dvije curice na fotki između Anite i Božice ne prepoznajem trenutno.     


Dodano 24. ožujka 2020. Dva dana nakon strašnog potresa u Zagrebu! 

 

Nema dugo sam preko fejsare dobio fotografiju rođene Martinčanke Božice Reček (udana u Berek) od jedne njezine dobre prijateljice porijeklom iz Grabovnice kraj Čazme koja se nadala da se Božica neće na nju ljutiti jer mi poslala fotografiju. Božicinoj frendici se ovdje zahvaljujem na lijepoj gesti. 

 

Jučer i prekjučer sam dobio nekoliko krasnih fotografija od najbližeg mi rođaka u rodnom selu: Goran Kramžar. Ove fotografije dolje lijevo su dokumentacija vremenskog stanja 22. ožujka kod njega doma, a na desnoj strani dokumentacija istog mjesta samo dan poslije. 

 

Ah da, Goran i njegova sestra Ivanka su rođaci s Božicom Reček i njezinom sestrom koja živi u Zagrebu. Kao klinci smo se igrali svi zajedno kod Goranovih i Ivankinih roditelja u predjelu Martinca zvanog Sečica - tamo gdje je prije bilo nogometno igralište, a već dugo je debela šuma. 




16.5.2020. sam našao ove gore portrete nekih Martinčanki i Martinčana s kojima sam odrasel, išel u školu, prijateljeval, cugal, išel na zabave,... s kojima sam djelomično u rodu. S lijeva na desno: bratić Goran Kramžar (sin Martina i Marice), tj. brat Ivanke Dugač (u G.Petričkoj); pokojna Ljiljana (rođ.) Sever (sestra Miška Severa); generacija Zdravko Tonković (sin Kate i Ivana i brata Nikole - u Zagrebu); Ivan Zorja; dalja rođaka (s djedove mi strane) Jasna (rođ.) Forjan, živi udana u D.Šušnjari; Ivica Molnar, Marijan Đanić (sin Marije i Đure, te mlađi Josipov brat).   

 

Na ovoj ovdje fotografiji lijevo se nalaze moji djed i baka s majčine strane i djed i baka Kramžar Gorana i Ivanke Dugač (rođ. Kramžar) - također s majčine im strane. Ako se dobro sjećam ovo je fotografija s njihova vjenčanja, vjenjčanja Terezije (rođ. Šimunović iz Bojane) i Pavla Bana. Baka Terezija je imala jednog brata. Njegovo je ime bilo Vid. Djed Pavel je imao jednu sestru koja je bila u braku sa djedom od Mladena i Slavka Škarca. Tu ženu nisam nikad upoznao. Umrla je prije nego se sjećam pamćenja. (Čini mi se i od zle torture njezinog supruga - tako priča njezinog rođenog brata). Majka od Mladena i Slavka se zvala Agata. Njezina je sestra bila Kata (udana Forjan) - baka Darka Forjana (vidi fotografije i tekst gore više)!   

 

Ovdje dolje vidiš portrete koje sam radil (na brzaka) na samom početku moje slikarske "karijere". Svi portreti osim onog skroz na početku lijevo (moja majka Milka rođ. Ban, umrla Perić) su rađeni između 1980.- 83., tj. u vrijeme prije nego kaj sam polazil Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, tj. u vrijeme polaženja iste. 

 

Portreti s lijeva na desno (poslije moje majke): generacija Miroslav Herdoman; generacija Zdravko Tonković; Zdenko Kovačić (sin Dragice i Drage Kovačić); Josip Herdoman. Miroslav i Josip su rođena braća. Treći (gore na početku spominjan, najmlađi brat) Mato Herdoman je poginuo u ratu.   

 

 

Ovo dolje su portret fotografije starijih dečki od mene a koji su me svejedno rado "vlekli" ko klinca sa sobom na zabave preko gora i dola! Na motorima, u autima, na traktorima... Sve i svašta smo preživjeli! S lijeva na desno: Ivica Domladovec, Josip Đanić (Marijanov brat), pokojni Vilko Forjan (Vladin i Krešin brat), Vilko Trgovac (u Čazmi) i Željko Ban. Željkov tata se zvao Miško (Milje) Ban, Milje je imal dva brata. Ivan Ban se preselil još kad sam bil klinac u Sisak. A Mato Ban je živel s obitelji u Čazmi. Matina djeca se zovu Ružica i Marijan. Marijan se oženil z Brankom iz G.Miklouša.

 

 

Ima tako prijatelja koji me malo, malo pa opet iznenade na totalno različite načine. Davor Kirin je taj koji me upravo jučer (7.8.2020.) iznenadio na jedan, specijalniji i meni osobno, prelijep način. Poslao mi preko fejsare ove vrlo friške fotke sela Martinac. Davore, veliko i srdačno hvala...

 

 

2. studenog sam na fejsari primjetio ove dolje fotografije koje je zabilježio frend mi i kolega po kistu (i još kojećemu) Franjo Matešin iz Bojane. Iste su me fotke dakako jako razveselile. Posjetil je sa svojom djecom i obitelji sina sestre mu, Martinac i dvorište moje rodne kuće. 

 

 

Danas kad ovo pišem i postavljam je Martinje, 11. studenog 2020. Jučer je bila, s tim u vezi, objavljena zanimljiva kratka priča na jednom tu lokalnom radiju - priča o Sv. Martinu i valjda definitivno umirućem nam selu Martinac. Vidi i čitaj ovdje. U ovom članku se između ostalog navode riječi supružnika Vesne i Željka Ban. Njih se pak dvoje vidi na fotografijama koje sam dobil od Dražena Pala a za kaj mu se od srca i iskreno zahvaljujem! Vidi ovdje Vesnu i Željka na proslavi jednog prijašnjeg Martinja. Ne znam koje godine je to bilo.

 

 

Od istog sam Dražena dobio još jednu vrlo vrijednu foto dokumentaciju od pred 10 godina. Općina i grad Čazma su se potrudili aktivirati stare tradicije u pripadajućim selima i oživiti sjećanje na tradicije i izumrla zanatstva na tom području. Hvale vrijedna ideja, hvale vrijedan projekt. Koji na žalost nije profunkcioniral i zato jer, kak sam čul, "nitko z nikim" ne razgovara, svi su posvađani i glede se najrađe prek "nišana". Pretužno... Kak da selo ne izumre s takvim odnosom na dnu baze? Molim?   

 

Ideja je dakle bila da se u selu Martinac aktivira ugljenarenje a jer se u samom selu i oko njega palile prije ugljenice, odnosno jer je dosta seljana imalo potrebno znanje za bavljenje istim. O tome sam već dosta pisal, to spominjal na drugim mjestima. Ovdje dolje fotografije dokumentiraju prekrasan početak priče koja nije imala nastavak! Zamislite vi to... Seljani su palili ugljenicu i vadili ugalj pred publikom. S tim su ugljenom polaznici Škole Primijenjenih umjetnosti i dizajna iz Zagreba na licu mjesta i uživo crtali a klinci i klinke su se zabavljali crtanjem u sklopu jedne radionice. Prisustvo i dokumentiranje cijelog proces od strane medija... Uistinu prekrasno! Svaka čast svima koji su se dali (i potrošili) u početku ove dobre priče koja se strgala prije nego je zaživjela.

 

Kad sam sad ovo pisal, palo mi na pamet pitanje: kako to da ja nisam smio, prije i za vrijeme organizacije ove dobre stvari - kao najpoznatiji rođeni Martinčanin u svijetu - ništa o ovom znati? Kako i zašto to da me se nije pitalo da li želim na bilo koji način u ovom sudjelovati ili ovo mojim vrlo skromnim mogućnostima suportirati... Jako zanimljivo!  

 

 

Još jedna zanimljivost. Na Martinje pred deset godina je u Martincu bilo (tako Dražen Pal) 20°C!

 

12.11.2020. Inspiriran ovim gore zadnjim dodanim prilozima javio mi se opet dragi rođak Darko Forjan i poslao mi tri fotografije koje su me jako razveselile. Vidi ovdje malog fakina Darka na prvom mu biciklu te kako se igra z ovcama. Na trećoj fotografiji  se nalaze njegova baka Kata i teta mu, Katina sestra, Agata. Ta mi je fotka bila od Darka u stvari već poslana prije (vidi u prilogu gore). Mislim da sam to već spomenul, njihova je majka, majka Agate i Kate, bila rođena sestra našem djedu Pavlu Ban. Agata ima dva sina, Slavka i Mladena Škarec. Z Mladenom sam preživel jenput jednu gadnu saobraćajku z traktorom kad smo se jednog jutra vozili iz zabave u 


D.Šušnjari. Pored nas su u životnoj opasnosti bili Vilko Trgovac i Ivica Domladovec (vidi gore portret fotke). Teta Jaga (Agata) me u panici jako špotala kaj joj nisam išel odmah javit da je Mladen završil u bolnici...

 

Jučer mi je nekako naletjela "pod ruku" i ova dolje fotografija. Htio sam s njom obradovati generaciju imenom i prezimenom Marija Karašić koju nisam uživo videl valjda barem 40 godina a s kojom se zadnje vrijeme "družim" u virtuali. Ista je između ostalog i jako aktivna u podupiranju promoviranja moje umjetnosti i krreativnosti. Hvala lijepo! 

Ovdje na fotografiji djelim autogram na skromnu publikaciju "Intervencije Vlade Franjevića, interpretacije Rajke Poljak (Franjević)" a poslije čitanja mi poezije u crkvi Sv.Martin 2008. Na fotografiji sa mnom je vrlo draga Anka Forjan, sestra Marije Karašić te majka Jasne, Krune i Božidara.

 

O spomenutom nastupu u Martincu i čitanja poezije 2008. želim dodati još slijedeće... Da se ne zaboravi... Iste sam godine, malo prije ovog nastupa,  kao pobjednik u literarnom natjecanju  

S.S.Kranjčević čitao na zagrebačkom Interliber-u. Vrlo cijenjeni pak Centar za kulturu grada Čazme, zahvaljujući super prijateljskom zalaganju i vrlo kvalitetnom radu voditeljice Centra, gospođe Sever-Kruljac, i zahvaljujući Gradu, došlo je do realizacije spomenute publikacije. U njima moji stihovi, preslici likovnih radova i Rajkin super tekstualni prilog. Da ova zajednička nam akcija nije bila za ništa, svjedoći i činjenica da je primjer istog izdanja pohranjen u arhivi liechtensteinske zaklade za umjetnost Liechtensteina!   

 

Objavljivanje ove fotke na fejsari a koju je škljocnul onda cijenjeni Franjo Jagatić (novinarska legenda naših malih, lijepih moslavaćkih mjesta) je jako razveselilo, čini mi se, prije svega Ankinu sestru Mariju Karašić. Ista je pisala:

 

"Kako si me dirnuo u srce zar si se zaista sjetio moje seke da znaš samo kako mi je drago. Jedno veliko HVALA od srca". 

 

Primjetio sam, ova i ovakva dokumentacija pokreće neke ljude. I to na način da se pomalo ali sigurno uključuju u projekt, da isti podržavaju... Bilo komentarima i lajkanjem objavljenih novosti na fejsari, bilo  spremnošću da mi uskoro pošalju nekaj novog materijala, bilo dijeljenjem ove stranice. To sve skupa jako, jako cijenim, zbog toga sam svim suporterima iskreno i od srca zahvalan!   

Tako na primjer već sinoć, 12. studenog 2020., sam dobil nekoliko vrlo, vrlo vrijednih i lijepih fotki. Taj mi materijal poslala Tea Dujaković, kćerka Višnje Kupsjak, rođene od Miška i Dragice Ban iz naše, Banove strane. S Teom smo se osobno družili ovog ljeta na njezinom radnom mjestu kod obitelji Kezele u Šumećanima. Ovom se prilikom jako zahvaljujem njoj i njezinoj mami na ove vrste potpori. Samo zajedno smo pametniji, bolji, svrsishodniji...

 

 

Na fotografijama u gornjem redu s lijeva na desno prepoznajem na prvoj: obitelj pokojnih Miška i Dragice Ban sa Višnjom, Ljubicom i Mirom. Na drugoj su fotki Dragica i Miško (vjerujem sa Višnjom ispred kuće roditelja od Miška Bana - Jantola i Kate, a naših susjeda preko puta). Zatim portret fotografije vrlo drage Dragice koja nam je klincima bila uvijek super, super. Nikad neću zaboraviti njezinu i njihovu dobrotu, ja ne!

 

U donjem redu s lijeva prvo - na veliku žalost - već jako, jako dugo pokojni Miro (poginuo u glupoj saobraćajki), zatim Ljubica (koja, kako upravo doznajem, po drugi puta postala bakom) pa onda na slijedećoj fotografiji prepoznajem pored Miška i Dragice i najmlađu sestru moje bake po ocu, nažalost sad već pokojnu Slavicu (koju sam, jer je bila puno mlađa od obadvije bake mi, zvao tetom). Posthumno joj se želim, kao i njezinim najbližima, također zahvaliti za svo dobro koje je učinila kako meni osobno, tako i mojima. Slavica je inaće, zajedno sa bratom od Miška, Tinom, rodila dva sina koji sa obiteljima žive u Zagrebu - poštovani rođaci Vlado i Damir Ban.

 

Kata i Jantol Ban su imali krušnu peć pored puta a kad je baka Kata pekla kruh on je tak jako i fino mirisal da sam se rado naluknul iz našeg dvorišta prema krušnoj peći i nišanil ju malim gladnim očima. Baka me Kata, uvijek kad me vidla, zvala da probam friški topli kruh iz krušne peći. To je bil vrhunac. Okus pepela i žara upećenog u koru kruha... Ajmeeeee!  

 

Na skroz desnoj crno-bijeloj fotki dolje, prepoznajem ondašnje klince i klinčeze iz Martinca: Božicu Tonković (rođ. Trgovac), Zlatka Kušta, Ivicu Molnara, Josipa i Matu Herdoman, Višnju Ban i sestričnu Ivanku Dugač (rođ. Kramžar). Ivankina djeca i moji vrli rođaci Ivana i Mario žive s obiteljima u Zagrebu.

 

Pored ove super dobre foto dokumentacije dobio sam za pročitati i ovo a kaj me jako, jako nasmijalo. Tea je pisala:

 

"Pita mama jel se sjećate kad vas je Miško pijanoga vodio doma i da ste imali punu škrinju romana koje je ona sve pročitala!? Kaže mama da ste bili super i da ste bili važni u njenom odrastanju u Martincu... A i meni je puno o vama pričala.  

 

Ovo je bila u biti privatna poruka ali zato jer je ista onak baš nekak, kakti, "sol, začin u juhi", rado sam isto podijelil z javnošću.

 

Hm, od onoliko puno pijanstava koje imam iza sebe, ne sjećam se skoro niti jednog. Ili samo ponekog od najatraktivnijih. :) Do sad nisam znao da sam, kako ispada, pozitivno djelovao na okolinu. To saznanje mi danas evo jako, jako puno znači! Hvala na ovome drage Višnja i Tea.   

 

 

Poštovani, već gore rado spominjani Dražen Pal mi je poslao ovu gore fotografiju koju je napravio 2012. i pitao me da li prepoznajem kuću. Prepoznao sam ju naravno. Kao klinac sam z bakom išao večerima čihati perje kod Kate Trgovceve i naganjat se po noći vani s frendicama i frendima. 

 

Na spominjanje čihanja perja, Dražen je pisao kako je on kao klinac išao na čihanje perja uz petrolejke u onu kuću u Čazmi u kojoj je umro moj otac i njegova majka a moja baka. To jest, najstarija sestra gore spomenute Slavice. Jako, jako zanimljivo sve skupa. Hvala vam dobri ljudi!

 




Kommentare: 0