· 

Luxemburg 2020





 

Sudjelovanje na festivalu poezije "Printemps des Poètes" u Luxemburgu koji obrađuje temu hrabrost, kuraž, a svi z maskama prek nosa i usta… Ukupna publika. Flautistica koja skida masku kad svira. Hvala joj za to. Sadašnji i budući „bardovi“ međunarodne poezije koji sjede u publici prije neg se pojave na pozornici, koja to i nije baš. Na pozornici „stara garda“ uglavnom skida maske. Mlada ne. Njih je strah već formiral, formatiral. Čini mi se, iskorišteni, zastrašeni, izgubljeni. Strašan prizor koji me (kao) budi iz opijenosti tužnog sna, da ga živim. 

 

Projekt švicarske organizacije koja se brine po svijetu za potporu provođenja agende koja u sebi sadrži puno od humanitarnog. Sestrinska organizacija u Liechtensteinu. Na površini izgleda sve super i pozitivno. Njihov trenutni proizvod je izložba „Globalna sreća“ koja se prikazuje u zemaljskom muzeju Liechtenstein gdje radim djelomično od 2003. Na izložbu dolaze zamaskirani ljudi da im se, s povečanjem nedostatka kisika u mozgu i krvi, objasni kak smiju bit sretniji od puno drugih ljudi na svijetu, u isto vrijeme ponosni na se, jer se i iz njihove love izdvaja dio za usrećenje ljudi na raznim stranama svijeta. Dok se na drugim raznim stranama svijeta iskorištava i plaća 


ispod svih humanitarnih normi radna snaga i iscrpljuje do zadnjih kapi krvi a da bi nama ovdje bilo ovak kak nam već (ni)je. Da, moglo bi i puno gore…  

 

Kak baš sad i zašto forsiranje kuraži i globalističko-globalne sreće? Situacija u kojoj se nalazimo iziskuje uistinu jako puno hrabrosti ostati u stanju kojeg nazivamo „prosječnom normalnosti“, iziskuje puno snage i jaku moć koncentracije na unutarnje stanje koje izlučuje kemijske supstance koje nam omogućavaju osjetiti zadovoljstva, a ponekad možda čak i sreću koja je naravno jedino i samo „u malim stvarima“. Sve mi to nekako djeluje trenutno prije svega ko dobro plaćena promidžba onog jednog plana.    

 

Ljudi se voze sami u liftovima, autima, na biciklima - z maskama na licima i preko noseva… Zašto toliki mazohizam, toliki strah? Zašto toliko dobre volje davati snagu onima koji nameću jednoumlje? Jedan planet, jedan gazda planeta, jedna misao, jedna istina, jedna religija u koju se ne smije sumnjati…   

 

Bili smo definitivno šokirani svim onim maskiranim licima u prostoriji. Oko četrdeset il pedest ljudi. Ne znam kaj me zadnji put tolko deprimiralo. Ono stanje, kad osjećaš i svjesno pratiš moralno urušavanje tebe samog a nikaj ne možeš protiv toga učinit. Neka vrsta paralize. 

 

Jer idući dan nismo došli na ugovoren ručak, i odlučili da ne idemo na nikakva službena napeljavanja po muzejima - pod maskama, draga gospođa iz austrijskog veleposlanstva se zabrinula za nas, pa me nazvala. Spustil sam se iz hotelske sobe na petom katu pred recepciju a gdje smo si sjeli i prijateljski se spominjali. Rekel sam joj kak stoje stvari i kaj me muči. Mislila je, oni su se naviknuli ali mene i nas razumije. Rekel sam nek se ne brine jer ću navečer „odraditi stvar“ najprofesionalnije kaj znam. I bi tako. Iako…

 

Pred sam početak otvaranja večeri poezije (Grand Nuit de Poesie) u Neimënsteru nam je prišla Dalmatinka Jelena (udana za Katolonca) predstavila se i rekla da je iz Hrvatske trebala nastupati Čegecova supruga ali da su zbog p(l)andemije otkazali dolazak. Dobro, da, istina je, ovo p(l)andemija nije ona rekla… Ma kakvi.

 

Ne. 


Na pauzi između dva seta čitanja (čital sam drugi po redu u prvom setu) raskrvaril sam si dosta desnu ruku. I umalo strgal video-kameru. Jer sam se snimajući vani u mraku, trčeći popiknul na podest jednog objekta i prasnul kak ponoreli bezglavi bedak. Da sam se gledal odnekud bilo bi mi moje popikavanje i onaj let pa ono prizemljenje vjerojatno smiješni il barem jako zabavni i sigurno bih prasnul u smijeh. Onak pak prizemljen sam prvo pipal ruku provjeravajući da l je još u jednom komadu il možda opet u dva dijela. Kamera je bila svakako u dva komada - baterija je odletjela fest daleko - ali i s njom sam ipak imal sreće. Moja draga se u to vrijeme tam u jednom polumračnom kutu fino zabavljala pučeći cigaretljina i spominjajući se s gospođom Austrijankom. Nitko nije čul moj krik i moje stenjanje pri prizemljenju. Nije me dakle trebalo bit sram. Dobro je. Poslije sam saznal da nisam bil prvi koji se tam strovalil a kaj me nije čudilo. Spomenik-objekt, obasjana kamena „vrata“ s lukom i stupovima (ne znam da l rimskog il grčkog stila) utamnjuju i čine nemoguće vidljivom razliku od tla do gornjeg dijela podesta koji je, na mjestu gdje sam se popiknul, visok najmanje 15 cm. Objekt je osvjetljen odozdo s četiri strane tak da svijetla „tuku“ u oči. Kad sam se približil ženama i objasnil kaj se dogodilo i kad su vidle moje male rane, počele su skoro pa paničarit. 

 

Onaj gospon koji je prodaval knjige ispred sale u kojoj smo čitali je uspel prodati na kraju i skromni set mojih umjetničko-literarnih karti. 

 

Padala je kiša. Kišobran je ostal u sobi hotela. Odcupkali smo u troje i odcapkali po kiši i mraku natrag do hotela. Mi u našu sobu a gospođa Austrijanka doma. Idući dan, u nedjelju, počinjala je matineja u 11.00 sati. U galeriji hotela u kojem smo bili stacionirani. To nam je bilo dakako vrlo praktično. 

           

 

 

Pripremili smo kofere prije neg smo se spustili u prizemlje a kak bismo poslije programa što prije i jednostavnije krenuli na put. Čital sam opet drugi po redu. Ne iste stihove ko večer prije. Nastup se prenosil live putem facebook stranice organizatora festivala. Nakon programa nam je prišel kolega z Rumunjske koji nas je dobro zabavil i nasmijal. Mene i Rajku. Recitiral nam je stihove "samo anđeli znaju kako je u raju" i pričal o veličanstvenim koncertima Lepe Brene u Rumunjskoj i rekel da obožava grupe „Bijelo dugme“ i „Galija“.  

 

Otišli smo svi zajedno u restoran na prvom katu gdje nam je posluženo iće i piće. Rajka nije voljela škampe. Zbog sličnosti crvima. 

 

Pozdravili smo se na rastanku z manjim dijelom ukupnog društva. Otišel sam po auto u garažu, dovezel nas do ulaza u hotel, kroz prozor dal kartu za parkiranje u garaži gospođi Austrijanki i zamolil ju da kartu vrati na 


recepciju. Kad sam skrenul na glavnu ulicu Rajka je primijetila kiosk sa suvenirima. Vratil sam se natrag i parkiral iza kioska. Da se nismo vratili ne bismo kraj kioska upoznali mlađeg čovjeka iz Vojvodine i starijeg iz Zagorja. Pijuckali su pive. Zagorka Rajka i onaj Zagorec su našli naravno i logično odmah štofa za priču. Fest smo se smijali i vrlo kratko al intenzivno zabavljali. Bili su ljubazni i nudili nam piće kojeg smo slično ljubazno odbili. Taj susret nam je malkice popravil kretanje na put. 

 

Vozil sam po Njemačkoj prek Saarbrückena, Stuttgarta, Ulma pa prema granici s Austrijom nedaleko Bregenza. U Liechtenstein smo stoga ušli na graničnom prijelazu u Schaanwaldu. Bila je nedjelja, vozit se moglo ugodno, dobro i brzo. Čekam dvije čestitke s računima za prekoračenje brzine vožnje. To me činjenično stanje srdi.

 

8. listopada je jedan od dva liechtensteinska dnevna lista Liechtensteiner Vaterland objavil ovaj prilog (fotka lijevo)

 

Pisano od 25.-29.9.2020.  

 



Kommentar schreiben

Kommentare: 0