· 

Hrvatska 2021




 

Deset dana nakon kaj smo krenuli na put nalazim uređaj. Isti mi, kad ga uključim, počne, mojim glasom pričat priču:

 

Danas je 3. kolovoza 2021. Nalazim se u ZG Dubravi. Jučer smo došli malo prije 21.00 sati. Na putu je bilo sve u redu. Ponedjeljkom nešto više kamiona ali za vozit je baš cijelo vrijeme bilo super. Nakratko smo uletjeli u kišu. Poslije austrijskog Lienza, a prema slovenskoj granici. Oko čvorišta autoputeva kod mjesta Spital (Špital) je došlo do nekog zastoja pa smo izgubili nekih 30 minuta. Na graničnim prijelazima "nigdje nikoga". Osim u Hrvatskoj. Čovjek sistema morao nas je pitati, takav mu je posel (kojeg možda s vremenom i mrzi - tako je djelovao) da li smo cijepljeni ili imamo li nešto drugo a što sistem kontroliranja centralno-komunističko-fašističko-globalističko-transhumanističkog karaktera pod hitno treba. Dal sam mu rezultate onih jebenih testova koje na kraju nije niti pogledal. A niti mene u oči. To je bilo to. Ono...

 

10.40 sati je. Otišao sam se prošetati. Pa ću se svratit na plac. Prolazim parkovima pravac ulica Mate Lovrak. Baš mi se sviđa to zelenilo, ta prekrasna drva koja nude hlad u ovak topla vremena. Susrećem veliko bogatstvo zdravog drveća koje je za svaki grad od velikog značaja. No da, naravno, uspoređujući ovo tu sa stanjem onog gdje inaće živimo > Liechtenstein < je malo "neuredno". A jer znamo u kakvim uvjetima ljudi ovdje žive i koji su im prioriteti sve nametnuti, ne čudi da dio ovog grada izgleda kak već izgleda. 

Usput sam vidio mladu mamu s dvoje djece i jednog gospodina koji sjedi na klupi. Jede burek. Ne znam da li od sira ili mesa, krumpira il špinata. Padne mi na pamet: "...sira, putra, vrhnja, mlijeka, jajec i krumpira..." Mislio sam öak na tren, u prolazu, pitati ga da mi da komadić istog. Burek nisam već dugo, dugo jeo. Skoro sam počel slinit!     

Jedna bakica je bacala mrvice kruha, malo dalje od ulice. U sjeni. Ispod visokih krošnji. Nisam vidio životinje koje će to skupiti i pojesti ali valjda će iste doći, slijetjeti, doskakutati po ono već uskoro. Zna bakica što radi. 

 

 

Ah da, što mi se u prolazu kvartom nije sviđalo su bile hrpe kontejnera u raznim bojama. Odmah do nogostupa. Iz njih je bestijalno smrdilo. To me pak i ne čudi. Čuo sam što se u njima sve može naći... Drobina mrtvih životinja recimo. Osobno sam mišljenja da bi se takva spremišta i skupljališta svakako trebala nalaziti iza stambenih zgrada (možda u zatvorenim prostorijama) a nikako na pločnicima. Svake večeri, dana prije nego se odvozi smeće, kontejneri se dovezu do ulice. Ovdje se brnjce sad - prolazeći ulicama - moraju nosit zbog smrada. 

 

Inaće uistinu, ovi parkovi u Studentskom gradu Dubrave su fantastični. Ne znam da li se koji drugi dio grada može pohvalit s istim. Ja se nadam da će ostati dovoljno pameti u ludim glavama pa da isti zeleni sistem prirodnog hlada nadživi sve moguće ljudske idiote. Ima ih jako, jako puno navodno... Idiota. Raznoraznih farbi. Neke farbe mutiraju jedne u druge. Na primjer, zelena zna mutirati u drek-smeđu... 

 

 

Sjedio sam u kafiću Papalino-u. Ispred Kaufland-a. Popio dva dupla espresa. Prištekao se na internet. Izmjenio online putem pišući par riječi sa sinom sestrične mi. Sutra putuje s obitelji u Hercegovinu. Tamo je porijeklo njegove supruge. Mislili smo, možda ćemo se po povratku im, vidjeti. O tom po tom. Javio sam se i njegovoj sestri Ivani. Ona je s obitelji na moru. Destinacija: Split!  

 

Otišao sam na plac kupiti kaj mi je najdraža naredila. Nikog tko naređuje ne slušam tak dobro kak slušam nju. Pogodi zašto!  Tako je. Odgovor je točan > jer sam blesav :) Šala mala. Zbog koje neću dobit po goloj guzi. Prošla su ta vremena... Kupil sam pile, tri paradajza, kilu krumpira, četiri paprike. To je koštalo 60 kn. Ispalo je da pola pileta, jedan i pol paradajz, dvije paprike i pola kile krumpira vrijede kao i dvadeset cigareta - kemija u koju je pohranjeno tko zna što sve ne. (Dakako, kao i pivu i sve mile moguće narkotike - koje djelomično razumijevamo kao posebno i hvale vrijedno civilizacijsko dostignuće). A sve to samo zbog preformatiranja ljudi. U davno prošlom nikad svršenom "novonormalnom".  

 

Ne bi bilo normalno da nisam na placu nešt zaboravil. Ili da mi draga ljubav nije zaboravila reči što joj još treba za složiti jestivo savršenstvo. Ovaj su puta nedostajali peršin i jaja. Ošto brašno takaj. A o vrhnju da i ne pričam, tj. pišem. Kad to sve obavim mislim da ću se prevesti do Čazme i Martinca

 

Kupio sam peršun s listovima, i mrkvu. To sam platilo 12 kn. Jaja su, kokošja, koštala 15 kn. Stajao sam pred dućanom u kojem sam trebal naći ono oštro brašno i vrhnje. Malo prije podne. Bio je zatvoren.   

 

 

13.50 sati. Sjedim u kafiću i restoranu Fokus u Čazmi. Jedem ćevape. Prije toga se rukovao s poznanicima ispred lokala. Također sam bil u kontaktu s bratićem Goranom. Poslije ručka ću se valjda prvo odvest u Bojanu. Drugo selo od Čazme. U isto se, od Grabovnice, ulazi pored velke štale i fest smrada. Nije baš da je neka slika i prilika! Bolje je u selo ulaziti od Vagovine - drugo selo od Čazme na glavnoj cesti prema Bjelovaru.  

 

14. kolovoza sam slušal drugi audio fajl. I čul slijedeće: 

 

Danas je 4. kolovoza. To će reči, rođendan mi je. Na isti dan, to rado uvijek spominjem, bila mi je rođena i baka Terezija u istom, gore spomenutom selu, Bojana. Njezini fizički ostaci leže već duže vrijeme u grobu. Na groblju rodnog mi sela. Apropo grobovi. Napisao sam jednom stihove inspirirana grobovima rodnog mi sela i sjećanje na baku... Vjerujem da će i humak mojeg groba biti u istom mjestu gdje sam rođen. To i nije baš jako, jako čest slučaj navodno. Da netko bude u istom mjestu i rođen i pokopan. Ak se to dakle dogodi bit ću definitivno jedan od naj100%-tnijih Martinčana.

Ah da, strašno, na isti se dan uvijek sjećam i rođaka koji je poginul u najbesmislenijem ratu koji se vodil u hrvatskim poljima, šumama, u kamenju i na moru, na rodnim livadama i pašnjacima. Umro je i on tad, kao jedini Martinčan, uludo! Vjerujući da se bori za slobodu samog sebe i pripadnika istog naroda. To jest jedne države. Za koju je navodno jednom, predsjednik iste, rekel da je slučajna. Borio se za slobodu koje ne može nit smije biti. Nikada ljudi nisu bili slobodni niti će to biti. Skemijani su za sasvim nešto drugo.    

 

Noćas mi je ljubav moja, minutu prije ponoći, čestitala rođendan. Za svaki slučaj minutu prije ponoći. A kak bi i u tome bila NAJprva. Ne da netko na fejsari tam bude prvi. Il, nedaj najviša silo - prva! :) Dobil sam "zvončićpoklončiće na lončićpoklopčiće".  

 

Joj, pazi ovo, koji izraz... Istog sam se sjetil evo baš sad kad prepisujem poruku slušajući audio fajl! Na istom se da čuti u nastavku:

 

S veseljem sam nakon primljene poruke moje drage utonuo u snove bez sadržaja. 

 

Malo prije sam popio kavu u Papalino-u, dopisivao se sa sestričnom, odgovaral na rođendanske čestitke na fejsari a kojih je bilo dosta. Mislio sam da sam isključio onu opciju koja me izdaje po pitanju rođendana. No valjda, zbog egosadomazohizma mi, sam se poslije ipak predomislio. Svašta!    Doručkovao sam jako, jako dobru juhu sa tjesteninom, povrćem i piletinom. Jako mi je bila fina ta juha. 

 


 

Idem kupiti WC papir i vrhnje u Konzum. Po zadatku. U prolazu sam pozdravil jednu stariju gospođu. Ista je odmah iskoristila trenutak vampirit me. Kak me samo nanjuše? Ah da, znam kak >  ljubazan sam! Počela se jadat kak ju sad eno netko napal, neki mladi čovjek koji stanuje ispod nje i koji se još nije nit oženil. Saznal sam da je osamdeset i četiri godine a videl da se kreće pomoću štake u desnoj ruci. Mladić ju je, kak je rekla, napal da zašt ona viče cijelu noć, da nije normalna. Išla je u isti Konzum s jedne strane a ja se malo požuril s druge strane. Ne nosim brnjcu pa ju nisam htel konfrontirat s tom činjenicom. Ak bi ulazili u isto vrijeme zajedno u dućan. Priznajem, malo sam se požuril i zato jer me njezine priče više nisu jako zanimale. Iako me u biti životne priče starijih dama i gospode zanimaju. Ali teško mi je primat jadikovke sa svih strana. Od poznatih i nepoznatih. Imam i ja granice izdržljivosti. Malo se staraca odluči pričat strancima u prolazu o bezobraznostima im i razvratnosti iz mladih i dana.  

 

I u ovom sam dućanu uistin bil jedini bez brnjce. To ne smatram nikak posebnom hrabrošću, dobrotom, specijalnošću. To smatram samo slobodnim izborom u vrijeme sve manjih sloboda. U dućanu mi je na brzaka prišel kovidikonevidi-meštar-redarstvenik i rekel nekaj da kao trebam imat brnjcu. Rekao sam samo da ju ne nosim. I otišao dalje. Bez da smo si pogledali u oči. Uredno platil. Ljubazno bil poslužen na kasi.   

 

Prolazeći parkom natrag k stanu vidim kako na klupama najčešće sjede samci. Usamljeni ljudi. Uglavnom starije dobi. Dakako. Ne usuđujem ih se više pozdravit. Za danas mi je jedna jadikovka dosta. Osim toga, dug je dan. Tko zna što me još čeka.    

 

Nategnuta atmosfera. Manje više dobro kontrolirana depra.

 

Opet ti smrdljivi kontejneri...

  

15. kolovoza sam, nakon kaj sam se vratil iz muzeja gdje sam - na dan državnosti Kneževine Liechtenstein - radil, našel slijedeći materijal u obliku audio fajla: 

 

Danas je peti kolovoza dvijetisućedvadesetprve. U Kninu se slavi pobjeda. Oluja. Hrvatska. Ovo. Ono... To je dan za "polit-talasanje" sa svih mogućih strana. Nitko i ništa više nikome nije svet(o). Čak i ta se i takva  manifestacija koristi za propagiranje cjepljenja protiv kovidikonevidi tetehebo bolesti koja to nije. Nego je politička izmišljotina! Već dugo to u biti svi znaju samo se oni, koji su se naglavačke bacili u "priču", i s njom se  skroz identificirali, boje priznati da znaju. Strah(o)vlada! Da priznaju ispali bi "ovakvionakvi". Ponos, a pogotovo lažni, je zakopal već mnoge. Jako kratko nakon "talasanja" sa svih strana a najviše sa srpsko-hrvatsko-srpske će se sastat jedan Č i jedan D na rođendanu jednog od njih dvojice (profiteri sveukupne polit-idiotarije naših i njihovih prostora) i posrat se po tisućiti put budalama i jadnicima u facu i tanjur koji je sve više prazan. I zato je poginul moj rođak, Martinčan.           

   

 

Jučer mi je dakle bil rođendan. Bili smo kod sestrične u G.Petričkoj. Samo šuma, puno veća od striborove, tj. ca. 3 km, dijeli to selo od mojeg rodnog. Iako mi do njega okolo naokolo treba možda pola sata vožnje autom, tj. barem 15 km.

 

Vratili smo se natrag u ZG Dubravu oko 22.00 sata.    

 

Ne mogu vam dočarati trenutno jako glasnu kakofoniju koja mi šteti organima sluha kad ovo pišem. Kakofoniju koja mi miče ono malo ostatka sive centralne mase. A daleko je sve to skupa od frekvencija srca mi. Valjda će izdržati. Bilo je i gorih trenutaka! Živimo ovdje u centru mjesta. Sa svih strana muzika. Svih mogućih ritmova i stilova. Vruće je. Ne mogu zatvoriti prozore i vrata balkona. Tako će bit cijelu noć! Mislil sam si zaštopat uha na trenutak s gužvicama wc papira. Kad sam ih već počel kreirati, sjetih se, ako ih stavih u ušne školjkice, neću čuti glas s audio fajla:

 

Sad je već popodne. Nakon kaj sam nahranil tijelo i napil ga s čak tri pive, izašel sam van. Na suncu je dosta vruće, iako je jutros malo kišilo.

 

Mislim si, mora da je uginul štakor. U blizini gdje se šećem. Napravit ću krug oko parka a možda to isto poslije ponovim s Rajkom. Ona još trenutno kuha. 

   

Danas mi je na poslu bilo lijepo. Iako napornije nego inaće. Imali smo više od 300 gostiju a što je za ove i ovakve prilike ne mali broj. Imal sam dojam da naš tim funkcionira kak dobro podmazan sat. Kolegice su bile uistinu dobro raspoložene. Ja sam cirkuliral, imal različite zadatke. To me ispunjava. Međunarodni i domaći gosti... Totalno relaksirajuća i pozitivna atmosfera. Neki od gostiju su voljeli nositi brnjce. Njihova stvar. Neki poprilično mali klinci su s veseljem njihovih roditelja i njih samih dali mi "peticu" na moj "give me five". Fotografiral sam neke goste i objavil fotografije na stranici fejsare Muzeja. Istu administriram.     

 

Od gostiju koji su mi posebno ostali u dragom sjećanju su, jedan američki par iz Sacramenta, Kalifornija. Možda oko 65 godina!? On je, kako je zabilježila njegova supruga, svećenik jedne crkve za koju do sad nisam znal. Već dugih dvadeset pet godina je sanjal o tome da dođe u Liechtenstein. Danas mu se san ostvaril! Zračil je pozitivom i rekel da se osjeća više neg dobro. Pa onda jedan Liechtensteinac mojih godina, i pratiteljica mu, Tajlanđanka. Njezin bivši suprug s kojim ima sina je američki Kinez. Ili kineski Amerikanac. (Bi rekli naši babci v Zagorju na to: s'e je to isti vrak :) Naravno da me "imponiral" taj bjelosvjetsko-poslovni Liechtensteinac znajući moje ime i prezime i izgovoril ga skroz  korektno. A znal je i čime se inaće bavim, tj. kaj sam izvan okvira Muzeja. Jako zanimljivo. 

 

U Muzeju je danas bil još jedan čovjek koji me znal iz medija. Zapamtil je također moje - strano - ime i prezime. Isti je djeloval kao da nema puno dodira sa svijetom umjetnosti. I baš zato me je "fasciniral" znanjem imena i prezimena mi. To su male, skroz male malenkosti koje su dosta važne za slaganje ukupnog mozaika. Spomenuti je bil u društvu čovjeka kojem je jedan od kolega na poslu, Hrvat po imenu Goran. Svašta se lijepog i dobrog može saznati. U normalnom danu. U danu u kojem nisi pod pritiskom. U kojem susrećeš ljude otvorena srca. Ništa kao to mi od Boga nije dano! Moj križ...   

 

Konačno je svratil i direktor nam. Njemac. Bavarac. Pohvalil sam mu "novu frizuru". (Odrezal je dosta od duge mu, sjede, čupe). Pital me kakk mi je bilo u Hrvatskoj koju inaće dosta dobro pozna.   

 

Sjetil sam se, na današnji dan je rođena još jedna vrla lavica. Najmlađa sestra moje bivše! Pisal sam sinu da joj prenese moje najbolje i najiskrenije želje. Ona mu je, ne samo jedna od tri tete, već i krsna kuma. Baš je bil kod nje kad sam mu posall poruku! 

 

I da, ima jedan Tedi... I on slavi danas rođendan. Tamo iznad Opatije. Neka mu je, i njemu najbližima, sva sreća ovog svijeta. Uvijek. Sin moj i ja smo imali čast "slaviti" jednom moj rođendan kod Tedija i njegove najdraže. Tedijeva supruga mi je čak ispekla jednu cijelu tortu! Ti trenuci ljubavi i nesebičnosti se nikad ne zaboravljaju. Vrlo sam zahvalan! Mnogim dobrim ljudima na ovom, sve čudnijem, svijetu!     

 

Rajka nam je razmazila cvijeće do te mjere da ovo protestira, objesi i uvene vlastito lišće sve do opadanja. Iako ga i ja sad i moj vrli sin do prije mojeg povratka njegujemo i njegovali smo.   

 

Ah da, nešto vrlo važno... da ne zaboravim... zahvaljujem se jednom od najdražih Ivana koje znam i koji je danas ostavio komentar ovdje dolje. Taj me Ivan jako dobro pozna. Zadnji put smo se sastali uživo u Nizozemskoj! Prenoćio sam kod njega i njegove ljubavi. On je bolji slikar nego ja! Neka prijateljstva traju zauvijek... Apropo ZG Dubrava... Naravno! I ovdje... :) Razumiješ? 

 

 

Ovo dolje prepisujem 16. kolovoza. Nakon kaj sam se rano ustal, posaugal prašinu u autu i opral, te ga otpeljal na servis za sutrašnji tehnički pregled. Slušao sam slijedeće:

 

7. kolovoza sam se ustao relativno kasno. Tek oko 10.00 sati. Subota je. Rajka još uvijek priprema feštu za kćerku i njezino društvo. Fešta im počinje valjda u 17.00 sati. Otišao sam van, odvezao se nasumce. Preko Čučerja. Bilo mi jako zanimljivo istraživati nepoznate mi lokacije. Volim se vozit sam iz zbog toga jer mogu pritom slušati glasno muziku. Muziku koju imam rad. Vozio sam se djelomično jakim uzbrdicama, nizbrdicama i serpentinama. Vozio se kroz Đurđenovac pravac Kašina. Stao sam u šumi pored potoka pravac Planina Gornja. 

   

 

Tamo sam našao mali mlin. Na ovom valjda izletištu. Jako zanimljivo. Iako malo manje održavano nego je to vjerojatno prije bio slučaj. Neki vrlo kreativni ljubitelji prirode su izmislili dobro mjesto za zabavu, odmor i edukaciju.  

 

Prišao mi neki dobronamjerni pas. Nije ispuštao zvukove. Samo je klatio jezikom. Bilo mu je vruće.


Pas me inspirirao na onu Azrinu laganini pjesmu koju sam odmah počel pjevušiti kad sam ga ugledal: "Ne prodajem nasmješenog psa, zaboravi na to. Dan ranije, šečući kroz park, on me upoznao s njom..." Mene je recimo upoznao s njim. S mlinom... 

 

Vozeći se u autu pjeval sam glasno onu dobru Duškovu stvar: "Od tebe nikada nisam imao ljubavi draže, od tvojih nikada nisam ljubio usne slađe... Plašim se dok te ljubim da postoji netko treći i u tom trenutku želim jedino reči... Zašto zatvaraš oči dok ja te ljubim, bojim se uvijek kako te tada gubim... Bojim se da želiš biti sa nekim drugim... Ne zatvaraj više oči dok ja te ljubim..." 

 

Pa onda onu od Džo Maračić Makija s Radmilom Kovač: "Halo srce, da li spavaš, daleko od našeg doma dušo ja te sanjam... halo srce ja te volim, tako tiho rekla si mi sve. Bez tvog glasa tužno je bez tvog smijeha teško je, halo srce, halo dušo, ja te volim..." 

 

Nije smio falit naravno niti Oliver: "Kad bi htjela ti da budeš moja luka moje more moja ljubav zauvijek... Kad bi htjela ti da budeš moje noći moje zore, moja sreća zauvijek, ja bih znao da te vodim putem nježnosti i snova, da te vodim zauvijek, ja bih znao da te volim ovim srcem sve do bola, da te volim zauvijek... Nedostaješ mi ti i ove noći, nedostaješ mi ti, tvoj smijeh, tvoj glas i oči, nedostaješ mi ti a noć je duga, nedostaješ mi ti, za san, za mir, za ljubav, nedostaješ mi ti..."

 


 

Rajka me poslije pitala, odakle mi samo ovaj repertoar?! Duško, Džo, Oliver... Rekel sam joj na kojoj sam ih radio postaji slušal. Ona će na to nešto kao:

 

"Ajoj pa to isto su puštali i pred 35 godina."

 

Tako je moja draga, mislim si. Neke kvalitete traju. 

 

8. kolovoza je bio Rajkin rođendan. Sestrična mi je, bolje reči njezina kćer koja se malo prije toga vratila s obitelji s ljetovanja u Splitu, mislila da bi bilo lijepo da se vidimo. Tog vikenda kad je bio Rajkin rođendan su, Ivana i obitelj joj, bili u G.Petričkoj.

 

Prije nego smo se odvezli do nih, bili smo na ručku kod obitelji Kezele. Posluživala nas draga Tea (rođena Kupsjak u Milaševcu) a kćerka od Martinčanke Višnje Ban, moje bivše susjede iz Banovog sokaka, Banove strane.

 

Na ovom mjestu, o istoj obitelji i susjedima mi Ban, bi se štošta moglo pisati. Iz moje perspektive - samo lijepo. Antun i Kata Ban su bili naši direktni susjedi. Susjedi preko puta. Najmlađi sin im se zvao Miško. S Dragicom je imao četvero djece. Sin Miro je vrlo mlad poginuo u saobraćajki. Dario, mlađi sin, je vrsni samouki harmonikaš i ima svoju muzičku grupu. Višnja je najstarija od braće i sestara, a tu je još dakako i Ljubica.   

 


 

Dan poslije sam se opet motal i vozikal po Čazmi i okolici. Mislim da sam se baš u ponedjeljak sastal s kolegom i frendom, akad. slikarom Matkom Antolčićem koji mi je pokazao izložbu u njegovom čazmanskom ateljeu. Ne njegovu osobnu izložbu nego od rođene Čazmanke, Zdenke Pozaić.

 

U kafiću i restoranu Fokus sam se sastao s Martinčanom koji je već jako dugo doma u Velikom Korenovu. Moj imenjak  Vlado Karlovčan. Jako mi je bilo drago da smo se vidjeli nakon tak dugo vremena. Pričao mi je jako, jako zanimljive činjenice iz osobnog mu života. Dobrim dijelom vrlo tužne crtice, ali i priče o uspjehu i pozitivi.

 

Pred Fokusom sam se sastal i s još jednim Martinčaninom: Božidar Sever nastanjen s obitelji u Bojani. Možda to nije bilo istog dana, možda ne 9. kolovoza.  

 

Ako se ne varam, 10. kolovoza sam se slučajno sastao s čak tri Martinčanke na jedanput. Već prije spominjanu Teinu mamu Višnju sa sestrom joj Ljubicom, i moja dalja (s djedove strane) rođaka Marica (rođena) Vuksan. Objavljajući fotku tog našeg druženja na fejsari, napisao sam slijedeće > Na jednoj fotki: 3 Martinčanke i jedan Martinčan, 2 sestre, 2 udovice, dva imenjaka (supruzi Ljubice i Rajke Poljak), rođaci, susjedi, prijatelji za uvijek, slučajni susret (ako se u slučaje smije vjerovat) iskreno prijateljska atmosfera, kratka izmjena informacija, energije, dobrih vibri... Pa gdje toga ima...

 

Dobro je moguće da sam baš istog dana posjetil nakratko i Teu kod kuće njezine obitelji u Čazmi. Dolje prema Česmi. Pravac Bosiljeva... Kad se od centra kreće prema bivšem bijelom gradu Zagrebu. Teino najstarije dijete, sin Borna Dujaković, je lovil ribe u vodi ispod imanja. Tog dana mu i nije baš išlo. Nadam se da nije zbog tog jako patil. Imal je dobru publiku i navijače. Vjerujem da ga isti neće iznevjeriti ako mu se na kraju i dogodil taj i takav "fijasko". Jedna od najglavnijih mu navijačica je bila sestra Elena. Genijalka. Jako inteligentna, ponekad kao, lagano namrgođena i vrlo spretna sugovornica. Mogel bih s njom pričati čini mi se, do kraja mi života... No dobro, sad, možda i ne tak dugo... Ovisi! :)  

 

Ovako je pisala jedna pažljiva frendica o velikom dijelu ovog mojeg tu štiva:

 

"Baš su fora te tvoje usputne crtice, ja bih ih možda malo razradila u smislu da pustiš tok misli malo opširnije, u nekoliko rečenica o svakom pojedinom dojmu. A fora mi je i što spominješ Studentski grad i Dubravu, tamo mi trenutno u podstanarstvu živi mlađa kćer, u zgradi u blizini Kauflanda! Meni su ipak najdraže tvoje fotke, jer baš imaš oko za detalje, uvijek ih volim pogledati, pogotovo kad je u pitanju priroda, tu si stvarno uvijek izvrstan! Lijepi pozdrav Rajki i tebi."



 

Pada mi na pamet, u ovoj sam laganoj literaturi zabilježil dosta toga kaj bi se trebalo prepisati ovdje. Tj. u isto implementirati dijelove koji se odnose na rodno mi selo. 

 


Ne znam više točno ali vjerojatno sam se istog dana vozil s frendom i školskim drugom iz generacije 63, Ivicom Šegovićem. Bili smo nakratko kod mene doma. Vozili se, više spontano nego namjerno, pored "Zmajevog gnijezda" na brdu Sv. Vid. Gospodar "slučajeva" je htio da gradonačelnik grada Čazme, prof. Dinko Pirak i supruga mu Kristina budu gore i da nas najljubaznije posjednu za stol u vanjskom paviljonu i ponude dobrim vinom.   

 

Bližio se povratak.

 

11. kolovoza je Rajka konačno dobila novu frizuru kod naj-frizerke Ljiljane Dupor u Čazmi. Laknulo mi na trenutak! Posjetili smo frendicu nam u Komuševcima. Naravno, ne da bi Maju Cariati namamili na to da hvali Ljiljanin uradak na Rajkinoj pametnoj glavi. Ma kakvi.

 

Na poklon smo dobili dvije vrlo komuševačke, vrlo fine, naj-bio kruške.  

Jedna frendica ovdje u Liechtensteinu, jedna koja u njezinoj privatnoj zbirci umjetnosti ima i moju jednu sliku, ulje na platnu, koju je, pazi ti ovo, kupila (a ne da me moljaka sliku kako to čine najviše prijatelja mi - jer kao, daj mi sliku, frendi smo, a ne, daj da ti otkupim sliku jer smo frendi pa da podržim tu tvoju muku ljutu i da tako zajedno "odlutamo" u povijest umjetnosti) pisala je o ovom mojem štivu: 

 

Veoma ti je lepo tvoje rodno mesto, interesantno da se srna tako pripitomila a pas čuvar je najbolji. Lepo si sve opisao da imam osećaj da sam bila prisutna. Rado čitam tvoje pričice. Pozdrav. 

 

Rajka, Maja Cariati, Vlado Franjević
Rajka, Maja Cariati, Vlado Franjević

 

Ovdje gore fotografije s akcije fotografiranja mojih malih umjetničkih formata na čazmanskoj Kosturnici. Isto me mjesto sad djelomično rastužilo, djelomično budilo znatiželju. Rastužilo, jer neuredno i kaotično. Jer su  prekrasna drva koja su špendirala hlad posjećena. I jer su radovi na gradskom muzeju obustavljeni do daljnjeg. Čuo sam priču zašto je tome tak. Kad sam fotografirao na suncu je bilo nesnošljivo vruće. Rastužuje, jer Murtićev mozaik i opet oštećen. To je ipak djelo koje ima određenu likovnu i kulturnu vrijednost. I to ne malu.  Ili bi to trebao imati. Na stranu politika kojoj je Murtić možda ili valjda pripadao. Rušenja i devastacije spomenika (kakve takve) kulture ne bi smjelo i trebalo bit!

 

Ovo mjesto budi uspomene. Više lijepih nego ružnih. Jedna od ružnijih je bilo ono kad sam se jednom kao pubertetlija pjan popeo na spomenik s Murtićevim mozaikom i gore, pod vedrim nebom, "osvijetljen" zvjezdama budućnosti, spavao. To jest pokušavao spavati. Jastučići i blazina su bili manji ili veći kamenčići šodra. Cvokotao sam. Nikoga nije bilo da me pokrije. Da me ljubi dok ne usnem. Možda ne baš u usta... Smrdjela su. 

 

 

Hvala od srca komentatorima. Ne samo koji su bili hrabri ostaviti komentare direktno ovdje ispod, nego i onima koji su mi pisali privatno.

 

Draga Biljana, istina je, ima stvari u kojima sam uistinu skroman. A teško mi je znati tko tamo vani zna i misli što o meni kao umjetniku i kulturnom radniku. Dragi Ivane, već sam zaboravil sve one poznate birtije. Neke od legendarnih su koliko sam skužil preinačili, oduzeli im čar i kulturni štih.

 

Ovdje dolje sad rado preslikavam komentare koji su mi poslani privatno. Iste nalazaim vrlo vrijednima i zanimljvima. Čak su mi i putokaz. Hvala svima na dobrim namjerama...

 

Jedna je lavica iz Srbije pisala slijedeće:

 

Jako mi se dopala "priča", nije kao suvoparni dnevnik već lepo preplitanje sećanja. Jako mi se dopadaju te kratke rečenice. Neverovatno da sam odmah imala sliku u glavi... i pominjanje porodice Kezele, ja sam imala jednu divnu koleginicu udatu Kezele na žalost u novembru je preminula. Baš lepo, radujem se da čitam i neko nove tekstove... jedinu zamerku imam na font kojim je pisano pošto dominiraju fontovi sa kvačicama pa je malo nepregledno - ali stil pisanja odličan. Lavovski pozdrav i samo napred.

 

Majina je majka iz Vojvodine pisala slijedeće:

 

Dobro veče, baš sam s uživanjem pročitala lijepo oslikane doživljaje iz rodnog kraja i okolice. Vjerujem da ti je srčeko bilo puno! Lijep je naš zavičaj a i ljudi nisu loši. Ja nisam dugo već bila. Pročitat ću i ostale naslove, ovih dana. Mislim da ti nisam čestitala rođendan, promaklo mi obavještenje s fb-a, izvini. Želim ti sve najljepše i tvojoj dragoj također. Živjeli Lavići!

 

Jedna vrlo draga Vesna iz Beograda je pisala:

 

Vladeku dragi, s najvećim sam guštom iščitala tvoje redove, malo sam poslušala i tvoje pevanje. Ono prvo mi se dopalo mnogo više. Na momente sam se slatko i zasmejala. I setila se naših razgovora uživo, kada se događalo isto - da su me tvoji zavijuci u pričanju vazda zasmejavali! Eh, stari druže, sjajno te služi tvoj duh, čak veoma, veoma dobro i pravi je lek u ova huda vremena. Hvala ti da si mi skrenuo pažnju na to šta radiš, i što i treba da radiš, jer jednom umetnik - vazda umetnik. I na svakom mestu, na svakom zadatku! Zagrljaj topli!

 

Umirovljena profesorica Vesna je povjesničarka umjetnosti i bivša djelatnica SANU-i. U kontaktu smo već barem dvadeset i koju godinu. Ona je direktno "kriva" jer me upoznala s divnim ljudima u Loznici i Beogradu a koji su vodili međunarodne likovne kolonije u eko-selu Tršić. 2005. godine sam tako bio pozvan sudjelovati na koloniji, te skrenuti tamo jednu kolegicu iz Berlina i kolegu iz Liechtensteina. Iste smo godine Vesna i ja dakle dobili tako priliku da se upoznamo i uživo. U Tršiću, u sklopu kolonije, realizirali smo drugi, od ukupno jedanaest nastavaka, interdisciplinarnog mi projekta Spiralni Kanali. Kanal su mi pomogli kopati dvojica mještana. Kakav sam dojam ostavio tamo radom i ukupnim bivstvom u ono kratko vrijeme, možda najbolje opisuju ove riječi prof. Marka Ladjušića, prodekan Fakulteta primenjene umetnosti u Beogradu a koje je napisao 9. studenog 2012. u Loznici:

 

Kolega Vlado Franjević je tokom međunarodne letnje kolonije Tršić 2005. godine realizovao veoma kompleksan i zanimljiv rad "Spirala" koji se ponavlja u različitim sredinama. Retko se dešavalo da jedan umetnik može da animira sve druge umetnike a potom i sve saradnike uključi u svoj projekat. Vlado je bio uverljiv u svojoj ideji i sve se spontano desilo, radili smo na misiji koja spaja ljude. Posebno je dirljivo reagovanje seoskog stanovistva koje je iskreno i Vladu su prihvatili kroz njegov rad kao svog rođaka, brata u misiji spajanja ljudi. Posebno bi istakao da se to dešava u pograničnom mestu gde je ratno nasleđe veoma prisutno u svesti ljudi, gde su nacionalni okviri itekako prisutni ali umetnost Vlade Franjevića lomi sve okvire kroz svoje univerzalno a opet i lokalno prepoznatljivo, (koristi materijale koje pronađe na lokalitetu i prepoznaje lokalno graditeljstvo koje implementira u svoj rad). Nadam se da će Vlado realizovati još spirala i stvoriti još mnogo prijatelja i prijateljstva a u Tršiću još uvek meštani i umetnici pričaju o Svom drugu Vladi koji ume da stvara i čini ljude boljima.

 

Jedna bivša Čazmanka je pak komentirala:

 

Evo pročitala sam uz jutarnju kavu... baš mi je zanimljivo kako si sve to upratio i posložio... možda napišem još koji utisak al sad moram ić prošetat svoju kujicu Lolu. Čeka za jutarnji đir. Puno pozdrava od mene i Lole...

 

Fest vrla, jedna od najbritkijin (barem na jeziku) Bjelovarčanki, je mislila ovo:

 

Kao prvo da ti kažem da ne misliš da nisam pročitala, imam tu nekakvu sposobnost brzog čitanja... čitala sam već tvoje tekstove i moje mišljenje je slijedeće: vrlo, vrlo slikovito, maštovito, drži pažnju čitatelju i iza svake rečenice tražimo dalje što si radio, gdje si bio, čega i koga si se sjetio. Naravno moram ti reći da gramatičkih grešaka ima, ali zanemarit ćemo ih negdje bih ja stavila zarez - ti si stavio točku. I opet zanemarivo. Sve u svemu uvijek zanimljivi tekstovi, baš onako, putopisno.

 

Jedna Ana i jedan Tomislav koji radi na državnom radiju su bili vrlo kratki i precizni. Ana ovako:

 

Pročitala tvoj uradak i svidio mi se. Veliki pozdrav Rajki i tebi iz Medulina.

 

A Tomislav na ovaj način:

 

Vlado, meni je to predobro!

 

Ne znam da li je Tea čitala Eleni nešto od ovoga štiva. Moglo bi biti da jest. Možda onaj dio u kojem pominjem baš nju, tu malu genijalku. Jer, Tea je pisala:

 

Kaže Elena... kak je ovaj striček zakon! 

 

Krvavica. Moram se opet smijat. "Skoče" mi pred facu opet one njezine bistro plave znatiželjne oči. Mrkasti,  ozbiljan i prodoran pogled kojim kao da mi skenira ono u lubanji i pritom se pita, čekaj malo, kaj ti misliš da sam ja blesava. (Druženje s njom me inspiriralo pričati luckaste priče). Mislim da smijem ovdje zabilježiti i ono kaj mi rekla Tea kad je bila u bolnici, u vrijeme Eleninog poroda. Rekla mi je, djeca obično tjedan-dva, jedva da gledaju, jedva da otvore očne kapke. No kad je ona primila prvi put Elenu u ruke, ova je odmah i naglo otvorila širom oči i intenzivno ju pogledala. Mama Tea je odmah znala, to joj je dijete posebnijeg karaktera.    

 

Dobil sam još jedan komentar na tekst. Od jedne Ivane. Pisala je slijedeće: 

 

Odličan kajkavski, naturalistički nadrealizam... Mi kajkavci najbolje ga zapravo razumijemo, podsjeća me na Novaka: "Ciganin ali najljepši"- stil. Što je je veliki kompliment... Rajka je opisana kakav joj je i osmijeh na slikama - predivna, voljena, krasna... Uvijek mi je drago kad se spomene Štulić, s tim sam kupljena. Meni se ovo jako sviđa, naravno da kao i svaki tekst treba "frizirati" - ali ko ne razumije - njegov problem. Nije ni kultura za svaki mediokritet... Ja bi ovo svakako objavila.

 

Imal sam potrebu odgovoriti na to ovako:

 

Hvala jako, jako puno. Ovo nije dakako još dovoljno zglancano. I još nije skroz gotovo... Neki misle, a i Rajka, da bi bilo dobro da ne petljam i standard i kajkavštinu, i štošta još...

 

Ivana na to: 

 

Standard i kajkavština se i petljaju u Zagrebu... To se ne radi u Zagorju, Međimurju, Podravini ali u Zagrebu to ide pod prirodno... Treba lektorirat, maknut neke stvari koje se ponavljaju ali to je to... izvorno je, nije zmješano. Ak se još koje ideje sjetim, javim.

 

Jučer sam čital da cijela Čazma smrdi. Jer najvodeći tamošnji poljoprivredni poduzetnik baca đubrenicu na polja, svuda oko Čazme. Navodno je to ritual svake godine u ovo vrijeme. Onda kad ljudi moraju zbog vručina otvoriti sve prozore i sva vrata kuća i stanova im. U komentarima na fejsari sam čital da su ljudi zbog tog zgroženi. Netko je primijetil, takvo stanje će Čazmi dobro doći nakon kaj se izgrade bazeni u centru grada, te kad se turisti nađu u njima.

 

Danas je 19. kolovoza a točno pred tjedan dana sam se, 12. kolovoza, vraćao i vratio natrag u Lichtenstein. U četvrtak, 12. kolovoza sam krenul na put oko 9.00 sati.

 

Dan prije, navečer, odvezel se na obližnju benzinsku postaju i napunil tank gorivom. Ulazeći u postaju bez brnjce moral sam slušat prosvjed mladog nadobudnog i u strahu muškarca na kasi. Počel je paljbu tipa: 

 

"Hej, hej... Nemate maskicu! Ovdje je obveza..."

 

Rekel sam mu da ja to nemam i da ću sam na brzaka platit, i to je to... Jako se uznemiril i daval mi skroz novu brnjcu. Iza mene je stajalo nekoliko ljudi. U biti ne više od 2-3 muškarca. Rekel sam nešto kao:

 

"Ah dobro, onda odem, neću platiti gorivo."

 

Molil me da stavim prokletu brnjcu. I već kad sam se htel smilovat, rekel je da mi ju mora zaračunat. E tu mi je već pukel filmić pa sam odbacil masku rekavši da to ne dolazi u obzir. Naplatil je zatim gorivo bez da sam stavil brnjcu i zaradil trinkgeld od barem 7 kn. 

 

Glas iz audio fajla me podsjećal:

 

Vraćal sam se, neplanski, sam u Liechtenstein. Uslijed spontane odluke naj Rajke Zagorke Te-nej. Ovo snimam u zastoju pred Karavkama. Sad smo već dosta dugo tu. A i na graničnom prijelazu Bregana apsolvirali smo zastoj od možda pola sata. Jako je vruće. Ljudima je već dosta sjedenja u autima. Izlaze van popljugat cigaretu i protegnuti noge. Ili prošetati nakratko z bebačima. I ja bih trebal protegnut barem noge. Najviše zbog ovog tu.

 

Zastal sam nakratko pored Drave u austrijskom mjestu Oberdrauburg (vidi sliku gore). Tu smo Rajka i ja zadnji put crtali srca u pijesku. Popil sam Almdudler i pojel sendvič kojeg mi je pripremila moja draga. A tko drugi?

 

Audio fajl mi upravo daje do znanja:

 

15.0o sati je. Evo krećem dalje na put. U autu je jako, jako vruće.  

 

Stigao sam doma oko 20.00 sati. 

 

Da se podsjetimo... Pri povratku... Na hrvatskoj granici samo domahivanje rukom. Na slovenskoj također. Kao i na austrijskoj. Na švicarskoj nije nikoga bilo da mi domahne. Nisam se testirao za put i prelaženje granica! Cijelog boravka u Hrvatskoj nisam stavljao brnjcu. Ne jer sam puno pametniji ili bolji. Ili voljan provocirati. Nedaj Bože, dovoditi druge u nezgodnja stanja. Takav sam bil uvijek: samoVOLJAN, SVOJEvoljan, samoUMAN, SVOJEglav. Ne volim da za me misle tuđe glave. Ne volim da mi se nameće vrlo, vrlo sumnjive kakvoće iracionalnost. Ne volim da me se maltretira, šikanira, etiketira. I da, nemam ništa protiv bilo koga tko to sve dozvoljava da mu se čini. 

 

Rajka mi je danas u 15.22 sati pisala između ostalog: 

 

"Evo smo tek ušli u SLO. Od 10.40 sati bili u koloni".

 

Mama mia. Putuje baš danas s jednim bosanskim prijevoznikom. Obično kad se vrati priča mi i prepričava jako smiješne i zanimljive priče koje usput čuje. Bojim se da će danas kad se vrati, biti drugačije! Mentalno se spremam za jadikovke i zanovijetanja.

 

Jako bih voljel da Rajka opisuje njezine dogodovštine s putovanja i sve priče i viceve koje je usput čula. Il sama izmislila, rekla. Na to ju malo, malo pa opet nagovaram... Njezin duh koji se oslikava u sadržaju i stilu pisanja joj je fantastično vickast i šarolik. Znam da biste uživali da se jednom konačno odlući pisati i objavljivati napisano. Em je načitana, em je pismenija neg ja...  

 

29. kolovoza sam dobil jedan od naj komplimenata. Bilo bi šteta da ga ne dodvorim javnosti, podjelim s vama ovdje. Isti se kompliment odnosi dakako na ovo štivo a sročila ga je vrlo poštovana gospođa A.B. iz Zagreba: 

 

Dragi Vlado, imam jako malo fb prijatelja koje ne poznam osobno, ili barem po imenu... vi ste jedan među 'nepoznatima' ... a beskonačno ste mi bliski... i Vaša Rajka ('svoja' i posebna, preko vaših sjajnih objava!)

Trebalo mi je dugo da pročitam ove vaše 'dnevne zapise' ... (moja unuka me zadnje dane kolovoza potpuno okupirala.)

To ste Vi, dječje iskreno, otkačeno, Vašem oku ništa ne promiće u vašem 'ovozemaljskom hodu' ... ni cvijetak, ni čarobni mlin negdje preko Sljemena, ni devastirani Murtićev mozaik ni usamljeni stariji ljudi po parkovima...

(Imala sam jednu susjedu u bivšoj zgradi... prolazim stepenicama i kažem 'dobar daan, kako ste?' A ona: 'A svi me pitate 'kako sam' , a nitko i ne sačeka da mu kažem... samo projuri, što me onda pitate?' Bilo me je sram, jer je istina...

Volim takve detalje, a u vašim zapisima ih je dosta i to 'onako usput' samo 'okrznete' a puno kažete... Ja ne bih ništa posebno mijenjala... to su 'iskrice' koje bljesnu kad ih dotaknete 'u prolazu i susretima'... ali vrlo žive i životne sličice... Fotke su naravno sjajne, što se od jednog umjetnika i očekuje. Možda malo više 'dramaturgije' da ne teće sve ravnomjerno... ali to je to. Potsjeća me na Knausgaarda (Moja borba), samo veselije, iskrenije, otkačenije... on je 'sumorni Skandinavac' , a vi ste ipak iz MARTINCA! Veliki pozdrav.

 

Putovanje zvan ljudski život, je šareno čudo. Ostajte mi zdravo, veselo i orno. Imajte se uvijek i samo rad! 

 



Kommentare: 5
  • #5

    Martin (Donnerstag, 19 August 2021 15:12)

    samoVOLJAN, SVOJEvoljan, samoUMAN, SVOJEglav... To treba isprintat na majcu. Tekst je za 10 i jako mi se dopada tvoja pozitiva. Odmah se oraspoložim samo čitajući!

  • #4

    Ivan (Mittwoch, 18 August 2021 13:46)

    Pive u poznatom kafiću na čošku poznatih zagrebačkih ulica nakon nastave u poznatoj školi ne zaboravljaju se nikada �

  • #3

    Biljana (Dienstag, 17 August 2021 22:03)

    Dakle Vlado, u jednom delu priče pokazuješ tvoju skromnost, pa te čudi da te ljudi poznaju tvojim imenom, ja ti potvrdjujem da je Vlado Franjević veoma poznato ime velikog umetnika kao i čoveka �� I meni je drago da takvog čoveka kao i prijatelja poznajem. Weiter so �� ��

  • #2

    Maja (Dienstag, 17 August 2021 21:27)

    Bas lijepo, sad svi budu u svijetu znali kak' su komusevacke kruske fine. A mogli ste i dvije kašete uzeti, samo da ste htjeli❤️ Nadam se dpgodine opet �

  • #1

    Ivan (Sonntag, 15 August 2021 09:32)

    Ono s brnjicom mi je najbolji dio price...bravo majstore