· 

Francuska




2.6.2019.

 

Na put sam krenuo 2.6.2019. Probudio sam se već u 6.00 sati. Iz Schaana krenuo s busom u 7.30 a iz Sargansa s vlakom za Zuerich u 8.28. 

 

Prije nego sam krenuo na put, poslao sam e-mail i whatsapp poruku dragoj. Osim toga objavio tri najnovije slike na fejsari i podjelio video kojeg sam jučer snimio i obradio. Radi se o intervju-u kojeg sam napravio s mladim parom iz Londona u Zemaljskom muzeju Liechtenstein.  


Napravio sam tri fotografije Walenskog jezera. U švicarskim poljima u 8.52 vidio tri rode - znači, ipak su se vratile. 

 

Rode nisu bile jedine životinje u poljima.  

 

Već od jutra zagrijalo po pravo. Nisam provjerio ali u Sargansu sam imao osjećaj da je već najmanje 20° C.

 

Kraj zueriškog jezera šeću ljudi i psi, bogate babe se klate u malim čamcima. Kak znam da su bogate? Pa uz samo jezero nema dakako švicarska sirotinja što raditi. Tj. ne mogu si priuštiti čamac pred kućom na jezeru.

 

Vlak za Pariz kreće s perona 15 u 9.34 sati. Moje je sjedeće mjesto br. 76 u vagonu br. 18. Na drugoj strani sjedi jedna pigmentiranija gospođa, pored mene jedan mlađi muškarac. Ja sjedim do prozora. Moje mjesto i mjesto muškarca su zauzele prvo dvije male klinke. Morali smo im se na tome zahvaliti kod njezine mame a s kojom su morale (jadne) tražit konačno slobodna mjesta. Do pigmentiranije goospođe kojoj je prije polaska kroz prozor domahivao iste boje puti muškarac sjela mlađa žena. Ima naočale, prištekala mobač na struju a na glavu stavila slušalice. Pigmentiranija je gospođa prvo grickala neke grickalice a onda naslonila glavu na prozor i zatvorila oči. Muškarac lijevo pije kavu to go, gledao neko vrijeme u mobač a onda počeo čitati novine. Ja malo pišem na notebooku a malo fotografiram. Ne čudi me da nas bakica s druge strane skoro pa osuđujuće promatrala. Prije nego je i ona zaklopila oči.  

 

Vlak kojim se vozimo zove se TGV Lyria. 

 

Nisam znao da ćemo se voziti i kroz Aarau. 

 

Počelo mi se drijemat. Nisam najbolje spavao.

 

Sjetio sam se da si nisam uzeo vode i ne znam da l ću izdržat do Pariza a da ništa ne jedem. U baru vlaka mi se to nikako neće.

Bakica preko puta je počela hrkati. A onda ju probudio na tren vlastiti kašalj.

 

Ispod stola nema mjesta za ispružiti noge. To mi teško pada. Gospođa s druge strane je ispružila svoje.

Basel. 

 

 

Vagon nam se skoro ispraznio. Izašle su mlada namrgođena žena sa slušalicama i bakutanerica preko puta. Mislio sam „super“, promijenit ću mjesto pa da si ispružim noge. I baš u tom trenutku ušla velika grupa Kineza s djelomično skroz velikim koferima. 

 

Vlak malo kasni u polasku. 

 

Na lijevoj strani pričaju engleski. Jedan par iz Danske i jedan iz, čini mi se, SAD-a. Ovi drugi su azijatskog izgleda. 

U 11.05 sati smo stali u Francuskoj. 

 

Eto sad… Opet sam zabrljao… ispada da sam sjedio na točnom broju sjedala ali u krivom vagonu!

 

Na to me opomenuo jedan mladić koji je upravo ušao. Bilo bi sve u redu, iako je primjetio da sjedim na njegovom mjestu br. 76, nije rekao ništa i sjeo preko puta stola gdje je bilo prazno mjesto, no uskoro je došao drugi mladić koji je prvog opomenuo da mu sjedi na za njega rezerviranom mjestu… Prvi me mladić nešto pitao na francuskom, pokušao mi nešto objasniti što nisam razumio. Onda mi je ipak postalo jasno da sjedim u krivom vagonu. Ljubazni je tamnoputiji mladić bez razmišljanja uzeo svoj jedan veliki i jedan mali ruksak i rekao da nema veze. Prije nego se povukao pružio mi je ruku. Rukovali smo se. Sjeo je u prostor između dva vagona. Osjećao sam se malkice, onak, kao pizda.  

 

Otišao po kavu i vodu. Platio 5.90 eura. Upitao mladića na čijem mjestu sjedim da li hoće nešto popiti. Nije htio ništa. 

 

Kad je muškarac pored mene otklopio laptop, skužio sam da radi za švicarsku fondaciju Pro Helvetia. Izmjenili smo na temu zaklade i podupiranja umjetnosti nekoliko rečenica. On je u fondaciji zadužen za muziku pa evo baš putuje u Pariz zbog suradnje Švicarske, Njemačke i Francuske na jednom muzičkom projektu.

 

Žena preko puta stola me nehotice trknula nogom ispod istog pa se zbog tog ispričala. Opet je počela nešto žvakati.    

 

Malo prije sam čuo da je otac od onog Amerikanca preko puta, bio Kinez. Sa suprugom stanuje u Kaliforniji. Samo sam jednom bio u Kaliforniji, i to u Los Angelesu. Točno pred deset godina. 

 

U 12.07 sati smo stali u Dijonu. Ne znam zašto ali mislio sam da vlak neće stajati od Zuericha pa sve do Pariza. Švicarac mi je reao da je jednom već bio u Hrvatskom na jedrenju. Jako mu se svidjelo jedriti između svih onih otoka, rekao je. 

 

Iz vlaka su izašli Amerikanci i Danci. 

 

Jedan od ljudi koji su išli je imao rezervirano sjedalo koje sam okupirao. Obratio se konobaru za pomoć, a nije trebao jer znao sam da ovaj puta imaju svi pravo a da sam samo ja u krivu. Naravno da bih se bez problema pomaknuo. Jedno je sjedalo bilo upravo prazno na mjestu gdje je do Dijona sjedio Amerikanac kineskog porijekla. Nisam se morao seliti daleko. Sad sam sjedio sa troje mladih ljudi. Dvije cure i jedan dečko. Cura preko stola je dečku preko stola i sebi izvadila sendviče. Šuškali su pritom papirima da mi u ušima fest zaškripalo. 

 

Onda su mi se uši začepile iako smo bili samo nakratko u tunelu, te mislim da nismo promijenili nadmorsku visinu. 

 

Sad je počela šuškati s papirom i cura s moje desne strane. 

 

Čovjek koji me dignuo sa sjedala čita knjigu.

 

Upravo su prošli kondukteri. Između njih, dvoje mladića. Činilo mi se kao da su kondukteri ove zarobili.   

 

Za divno čudo, Kinezi više nisu glasni.

 

Kroz prozor, u bogatstvu zelenila livada, vidio sam veliko stado crno-bijelih goveda. Malo poslije su se i boje krava promijenile.  

 

Mislim si, samo da se ne počnu ljubit. Ovo dvoje kaj je upravo pojelo sendviče. Ako počnu, proradit će mi žlijezde slinovnice jače nego što su radile kad su žvakali sendviče. A nema mi drage u blizini.   

 

Baš bi me zanimalo tko sjedi na mojem rezerviranom mjestu u vagonu br. 18. Dođe mi da se dignem, odem tam, i dignem frku. Gladan sam a kad sam gladan uglavnom sam gadan. Moja me draga, prije ono, kad sam bio gladan, smirivala s najboljom klopom kakva se na ovom grbavom svijetu da napravit. Jer pripremljana gotovo uvijek, samo s ljubavlju dakako. 

 

Opet ova dva smiješna konduktera. Između njih ovaj puta nitko. To im bolje pristaje. 

 

Imam osjećaj da se u 12.51 sati baš jako brzo vozimo. Kroz zelena polja i pored bijelih vjetrenjača. Brzina me podsjeća na onu kojom me jedan vlak ove godine vozio od Madrida do Zaragoze. A to je bilo, i 300 km/h. 

 

Duplo većom brzinom od ove se vozio direktor našeg muzeja jednom u vlaku kroz Kinu. Tamo je bio već često. Ja samo dvaput. Da, naravno, i direktor će sudjelovati na istoj konferenciji i na radionicama u Amiensu kao i ja. I Sven, glavni fotograf muzeja. Baš u toj smo konstelaciji zadnji put bili u Španjolskoj.  

 

Do Pariza još malo više od pola sata. 

 

Ovo dvoje se ipak nije ljubilo. Ne valjda samo zato jer je mladić zadrijemao. Izmučio žvakanjem želudac a ovaj dao vijest u centralu, u mozgu: spusti me na niže stanje stvarnosti. 

 

I cura pored mene, zaspala. Malo, malo pa se trzne. Prvi put kad se trznula me poprilično splašila. Osim kaj se trza, glava joj stalno pada. 

 

U biti, dobro da sjedim ovdje. Sjedeći do prolaza u sredini mogu ispružiti noge. Krv bolje kola. Noge manje trnu. Ostario sam potkovu mu. 

 

Stari gospodin koji je u Dijonu sjeo preko puta stola Švicarca, koristi onu poznatuu foru. U rukama mu novine, na nosu sunčane naočale. Spava. Il je umro?! Vidjet ćemo.  

 

Ponio sam u kuferu opet neke likovne radove. Nemam pojma da li to ima smisla i da li ću ih kome zainteresiranom moći pokazati. 

 

U staklu sunčanih naočala djevojke preko puta, vidim, kad krišom bacim pogled (buljit se u ljude ne smije) odsjaj polja u brzom pokretu. Njezin dečko nosi danas crvenu majicu. Njegove se sunčane naočale nalaze na kapi a obične naočale na nosu. 

 

Nije umro.

 

Muškarac koji sjedi na mjestu gdje sam ja sjedio je zaspao, zabacio glavu unatrag, otvorio usta tak jako da sam mu skoro vidio jednjak. Hvala Bogu, sa sigurnog odstojanja. 

 

Tunel. Opet mi začepljene uši. Aha, nije dakle samo razlika pritiska kad se leti sa zrkoplovom ono što me na ovaj i ovakav način zafrkava. 

 

Mislim da stižemo. Vlak usporava. Ljudi su se počeli vrpoljiti. 

 


3.6.2019.

 

Pokušavam se sjetiti jučerašnjeg redosljeda daljnjeg događanja, tijeka preostalog kratkog vremena u Parizu. 

Kad sam izašao iz kolodvora Gare de Lyon misleći da ću do hotela tabanjati, muvao sam se malo simo-tamo. Izoštrena čula promatrača snime takve individue. Zato me priupitao jedan mladić da li hoću da me šoferira do hotela. Nisam htio. Šetajući sedalje, uočio sam jednu crvenokosu damu ispod jednog slamnatog šešira. Htjela je baš iznajmiti e-bicikl. Bilo 


je jako vruće no ona si uzela vremena i dala truda objasniti mi da je, jer je daleko hotel, puno bolje da se do tamo odvezem metroom. Nekako sam od toga zazirao ali ipak na kraju otišao u onu metro-rupu u zemlji. Nakon vrlo srdačnog rastanka i rukovanja s onom Francuskinjom čija kćerka studirana u Harvardu.

 

Kupio sam tri karte. Jednu do hotela. A druge dvije, za poslije u grad i opet natrag do hotela. 

 

Uistinu sam našao cilj mojeg onog htijenja bez ikakve brige. Izašao na stanici Porte Dorée pa počeo instinktivno pješačiti u pravom pravcu. Provjerio ipak da li se krećem smjer hotela pitajući jednu djevojku da li je ispred hotel Motel One. Potvrdila je da jest. Već druga osoba s kojom sam popričao u Parizu. Obadvije vrlo ljubazne. Mislim si, jer valjda mi je takav nastup… 

 

Na recepciji hotela koji se nalazi preko puta parka i velike zelene površine, tj. zološkog vrta, bila je jedna cura koja je pričala njemački. Platio sam račun, dobio ključ, bolje reči kartu za otključavanje vrata i paljenje svjetla u sobi br. 743 na sedmom katu. 

 

Otuširao sam se, presvukao i krenuo pravac Crkve Sv. Srce (La Sacre Coeur) tj. Monmartre-a. Vozio sam se prvo dvije stanice linijom br. 8, zatim br. 6 do stanice Nation a onda br. 2 do stanice Anvers. Odande se penjao ulicom pa stepenicama gore do Crkve. Prije toga kupio četiri crno-bijele razglednice i dva-tri mala suvenira. 

 

Na istom sam mjestu bio prvi put pred valjda baš 30 godina. 

 

Fotografirao sam i snimao kratke video sekvence. Ulični slikaći i crtači su me htjeli portretirati. Nisam se dao. 

 

Sjeo u jedan restoran sa WiFi-jem da provjerim poštu.

 

Kolegica slikarica Larissa Noury s kojom sam sudjelovao na umjetničkom simpoziju u Al-Ainu 2016. ima tu negdje atelje, tj. galeriju svojih radova. Pisala je neka dođem, baš je bila tamo. Poslala mi adresu 20 Rue de Tholozé.


Pitao sam u restoranu kako da nađem ulicu. Jedan stari gospar mi je nešto napričao na francuskom, ja mu povlađivao i zahvaljivao se. Poslao me u krivu stranu ili sam ga krivo razumio. Ili oboje. 

Jako loša piva me koštala jedno skoro pa dvanaest eura.

 

Dvanaest mu vukova s Ontarija, kapetana Marka mu, Žalosne Sove, Bleka Stene, Zagora Te-Neja i sveukupnih izmišljenih junaka.

 

Nakon što sam se spustio sa brijega na jednu stranu, ne nalazeći ulicu u kojoj me čekala Larissa, i nakon što mi jedan mladić uz pomoć GPSa objasnio kako da nađem ulicu morao sam se penjati natrag pa onda spuštati na drugoj strani dolje. 

Konačno na cilju. 

 


 

Došao sam opet praznih ruku. S malim, velikim otvorenim srcem, i osmjehom na licu. U nekih možda nit sat vremena rekapitalizirali smo kratko naše djelovanje u Emiratima, dotakli se imena nekih kolega od onda. Costina iz Rumunjske recimo. Pričao sam da smo prošle godine draga mi i ja bili kod njega u Rumunjskoj i tamo radili. Larissa mi pokazala radove i knjigu na kojoj radi. Dala mi da popijem vode jer bio sam žedan kao dvije martinačke grabe. Tužne grabe mojeg rodnog sela. Namještali smo se, pozirali i fotografirali. Dala mi na put i njezine kataloge i karte. Objasnila mi kako da nađem najbližu metro stanicu. Pozdravili se. Otišao sam. 

 


U Amiens sam stigao uredno i na vrijeme. S kolodvora Paris Nord. Popevši se na platformu izlaza iz kolodvora shvatio sam da se hotel Le Carlton gdje mi je rezerviran smještaj nalazi preko puta. To me oraspoložilo. Bilo je nekako malo prije podneva. 

 

Na recepciji hotela me gospođa iznenadila rekavši da u sobu mogu tek popodne oko 16.00 sati. Što sam mogao, ostavio sam kufer i rekao da ću doći onda kasnije. Bilo mi malo to sve skupa bez veze jer sam se prije odlaska u muzej htio otuširati. 

 

Našao sam bez problema Musée de Picardie. Do istog sam hodio možda 15-20 minuta od hotela. 

 

Za razliku od pronalaženja samog muzeja, ulaz u njeg nije bilo najednostavnije pronaći. Muzej je prava bauštela. Renovira se, nadograđuje i restaurira. Izvana i iznutra.

 

 

Gospođa na recepciji nije razumijela moj engleski pa na kraju pozvala Aurelie M koja je bila voditeljica našeg druženja. Otišli smo u susjednu zgradu gdje su Britta i Jenni iz Dortmunda i Juan iz Zaragoze sastančili. Ispred su se nalazili kolege iz Finske.    

 

Ručali smo zajedno a poslije toga odradili prvi dio mitinga, radionice.

 

 

Nakon toga, oko 18.30 sati, otišao sam u hotel gdje sam konačno dobio ključ od sobe broj 401 na četvrtom katu. S pogledom na toranj a koji je jedan od simbola grada. 

 

Hodajući gradom dosta sam fotografirao. 

 

Oko 19.30 sati smo imali zajedničku večeru. Nekih dvadeset minuta prije 22.00 sata sam krenuo natrag u hotel htijući stići prije deset u dućan blizu hotela i kupiti si vodu i možda kakve grickalice. Ispred dućana sam bio šest minuta prije deset ali me mladi pigmentiraniji mladić nije pustio unutra. Bunio sam se i pitao zašto to kad je dućan otvoren do deset!? Ovaj je na neljubazan način tvrdio da je zatvoreno i da neka se izgubim. Jer i sam radim u Liechtensteinu u uslužnoj djelatnosti i jer znam kako se odnosimo prema gostima i mušterijama, nastup ovog balavca me uistinu jako iznervirao. Najrađe bih ga grizao za nogu ili mu se na nju barem popišao - da sam domaći a ne morski pas. 

 


 

4.6.2019.

 

Nakon doručka, oko 9.00 sati krenuo sam prema muzeju. Ispred susjednog hotela sastao jednog od dvojice kolega Finaca. Pušio je cigaretu. 

 

Slijedile su radionice i prezentacije. Naš direktor je prezentirao jedan zanimljiv projekt koji je navodno totalni novum. 

 

Ručali smo ovaj put također u prostoriji muzeja. Ne bih htio biti nezahvalan niti sam osebno izbirljiv ali catering hladne ručke i ne cijenim baš. Da mi je umjesto toga bila porcija graha skuhana od moje drage, e to bi bilo super.  

 

Nakon radnog dijela slijedilo je grupno fotografiranje pa razgledavanje muzeja pod stručnim vodstvom. Imali smo kacige na glavi. Jer smo se dakle šetali bauštelom. 

 

Na večer smo zajedno večerali u Rétroviseur-u. Onaj unutarnji ambijent mi se jako sviđao. Vani je djelomično lijevala kiša, i to po pravo baš…  

 

Išao sam sa Svenom natrag u hotel. Popili smo zadnje pive te večeri u restoranu preko puta hotela. Restoran malo vuče na irski stil.

 


 

5.6.2019.

 

Doručkovao.

 

Sastali se prema dogovoru ispred hotela. Direktor, Sven i ja.

 

Sastali Simona. Svi zajedno smo se htjeli voziti sa busom do zološkog vrta gdje danas imamo druženje, radionice i prezentacije. Na kraju, ipak se odvezli taksijem koji nas je istovario na krivoj strani parka, tj. vrta, pa smo morali hodati obolo naokolo do pravog ulaza. 

 

Prije ručka smo prezentirali U R ART projekte. Ja sam ga prezentirao u ime Zemaljskog muzeja Liechtenstein. Sven je mislio da sam isto dobro odradio. Direktor me fotografirao i djelio fotografije na njegovoj fejsari.  

 

 

Ručali smo vani. Ispod tende. Sjedeći na drvenim klupama za drvenim stolovima. Pojeo sam ribice. To je bila greška. Nakon određenog vremena mi se želudac počeo jako buniti: podrigavanje, napuhavanje, osjećaj slabosti. 

 

Krenuo sam prema centru grada. Padala je kiša. Približavao se e-bus. Na istoj stanici gdje sam i ja htio uči, stajao je već Sven. Da njega tamo nije bilo ne bih stigao na onaj e-bus te bi morao čekati slijedećeg. Sven je išao na sastanak s Martinom Adamsom koji je upravo došao iz Berlina. Ja sam produžio do hotela. 

 

Poslao obavijest o mojem problemu putem eSeMeSa direktoru muzeja, kao i mojoj osobnoj direktorici putem. 

 

Oh, proljeva mu… 

 

Napisao sam pozdravne riječi na crno bijele razglednice koje sam kupio u Parizu 2.6.2019. Pisao sam razglednice ljudima u Hrvatskoj - dragoj mi, jednom od naj prijatelja i našem vjenčanom kumu, bratiću u rodnom mi selu i na kraju, dragom mi sinu u Liechtensteinu. Pisao sam sa kemijskom olovkom koju sam pred šest godina dobio na poklon od gradonačelnice slovačkog grada Prievidza. Kad smo 2013. realizirali šesti nastavak interdisciplinarnog mi projekta SPIRALNI KANALI. I onom je zgodom sa mnom bio sin Justin. 

 

Internet me zahebava. Ne mogu prebacivati fotke u iDrive.

 

U 18.16 sati mi se opet počelo podrigavati.

 

U sobi je štekao WiFi internet prijenos. Spustio sam se na prvi kat u tzv. Lounge. Niti tamo stvar nije bila bolja. 

 

Malo se dopisivao s dragom preko whatsapp-a, malo s nekim dragim ljudima preko fejsare: S  najvrliji bratićem Goranom iz rodnog mi sela, i tak… 

 

Kiša pizdi već skoro nekoliko sati „bez veze“. Nemam kišobran a trebalo bi se prošetati. Ubaciti razglednice u sandučić i nešto ipak pojesti… Pitat ću na recepciji da li mi budu posudili kakvu ambrelu.

 

Pokisao sam. Jer nisam imao kišobran kad sam išao ubaciti razglednice u sandučić. Kupio sam si nekakvi pršut za pojesti u sobi. Iako to ne vole ovi u hotelu. Da se hrana iz vana unosi u sobe. Tako mi je netko rekao. Ne sjećam se više tko. 

Kao i svake večeri prebacujem i obrađujem i ove večeri fotografije i video filmove koje sam napravio.  

 



 

6.6.2019.

 

Danas imamo sastanak i prezentacije u sjedištu gradske vijećnice. Već od devet sati.

Lumeni za IT ovog našeg izabranog društva, Finci i Njemac, su nam prezentirali mogućnosti i vrijednosti aplikacije za mobilni telefon, za naš zajednički projekt. 

 

Pauza za ručak. Nisam ništa jeo. Prošetao se sa Svenom do hotela i natrag. 

 

Nakon predavanja, rasprave i prezentacije otišli smo na festival i izložbu svjetskog stripa u ogromnoj hali u blizini glavnog kolodvora. Ista će biti otvorena do kraja mjeseca. Pascal, kustos izložbe, nas je osobno vodio kroz istu. Rekao sam mu na početku da bih rado s njim napravio intervju a onda sam na kraju to zaboravio, odnosno nisam, ali sam imao dojam da se Pascal - iako se na početku suglasio s tom idejom - u međuvremenu ohladio. Poslije smo se spojili na fejsari putem koje mi je daso do znanja da je zaboravio i da mu je žao. 

 


Nakon izložbe su neki otišli doma a mi neki drugi smo otišli na zajedničku večeru. Jeo sam pećenu junetinu, krumpiriće i povrće. Imao sam dojam da sam dragog Juana nakratko iživcirao. 

 

Usudio sam se pred njim reči neke kritične primjedbe na račun EU. Zaboravljajući pritom na tren da je i naš projekt ovdje financiran od istog tijela. I ne znajući da je Juan već bio dio brüsselske birokracije. Inaće imao sam i imam dojam da se simpatiziramo. Malo, malo pa opte me zaskoći s nekim doskočicama ili kojom riječi srpskog. To me nasmijava. Uskoro će se ženiti. Ne znam da li s istom ženom koja mu je rodila dva sina, ili s drugom jednom.  

 

Direktor i ja smo se vratili u hotel malo iza ponoći. 

 

Primio ljubavne poruke moje drage. Iste me uspavale.

 


 

7.6.2019. 

 

Ustao sam se kasnije nego prošlih dana. Doručkovao šunkericu, pršut, kruh i sir. Popio kavu i dvije čaše đusa. 

Marie Le Pen je trtljala nekaj na telki. 

 

Wi-Fi internet prijenos u hotelu opet ne funkcionira. Otišao tražiti mogućnost da se prištekam. Isto mi je bilo omogućeno u restoranu Au Bureau u samoj blizini gradske vijećnice. 

 

Obradio i postavio neke fotke na fejsaru. Popio dva dupla espresa i malu pivu tipa „stella“. 

 

Vratio se u hotel i počeo obrađivati i pripremati filmove. Oko 14.45 sati sišao u Lounge na prvom katu. Tamo smetao gospođe iz hotela pri ručku. Htio sam se vratiti natrag u sobu i rekao da ću doći poslije po pivu. Kroz prozor vido kako na ulici leži jedna žena (ko mrtva). Oko nje se skupilo ljudi i prva pomoć. Ima slika koje mi se nikako ne gledaju. Ova mi nije nikako trebala. 

 

Napravio sam tri filma. Sa temom boravka u Parizu. Dva od tri su muzički filmovi. 

 

Malo poslije 18.00 sati išao tražiti mjesto gdje ću se nahraniti. Jer je kiša i opet padala morao sam naći mjesto što je bliže moguće hotelu. I bi tako… Ni 200 m udaljeni nalaze se jedan do drugog nanizani pakistansko-indijski, tursko-grčki, kineski, japanski i talijanski restorančići. Otišao sam kod turskog Kurda i pojeo mješano meso s malo riže i krumpirićima.

Gospodin u restoranu je pomalo pričao njemački. Rekao je da mu je veći dio obitelji u Njemačkoj. Ja sam mu pak rekao da imam dobrog frenda u Švicarskoj koji je isto turski Kurd. Zove se Enver K.   

 

20.00 sati… Poprilično sam umoran i odlazim u krevet! Sutra se kreće na put. 

 

U krevetu sam se ipak znojio i vrtio valjda do ponoći. San mi nije dolazio na oči. No zato su mi se vrtjele zle slike ko u filmu. Malo slike koje imaju veze sa sranje-stanjem u Liechtensteinu, malo one s istim stanjem u Hrvatskoj. Iz očaja sam čak gledao nogomet na telki. Na jednom su kanalu Španjolci igrali protiv Farskih otoka a na drugome Francuskinje protiv Korejki. Nije čudo da su Španjolci i Francuskinje na kraju slavili pobjede.    

 


     

8.6.2019.

 

Ustao sam po planu u 6.00 sati. Obavio toaletu, tuširao se. Pet minuta do 7.00 sam otišao na prvi kat htijući pričekati pripremanje doručka. Zbunila me činjenica da su na prvom katu svijetla bila još ugašena a vrata iza kojih hodnik vodi do blagovaone, zatvorena. Sjedio sam pet minuta pored prozora gledajući izlazeće sunce a onda sav utučen otišao u sobu spremiti torbe do kraja. Tek onda sam na stolu registrirao informaciju, vikendom se doručak servira tek od 8.00. Jer je meni vlak kretao u 8.23 sati nisam mogao čekati tako dugo. 

 

Vani prohladno, vjetrovito i promjenjivo oblačno.  

 

Otišao sam na kolodvor htijući tamo doručkovati. U jedinom prostoru gdje je to bilo moguće me se ponuđeno nije baš nekako previše dojmilo. 

 

Vidio sam da jedan vlak kreće već u 7.38 sati za Paris Nord. Otišao sam pitati da li s kartom koju imam mogu putovati tim vlakom. Mogao sam. 

 

Sjedeći na lijevoj strani u vagonu poprilično modernog i brzog vlaka nastavio sam pisati ovaj dnevnik, odnosno isti provjeravati od početka i korigirati. 

 

A onda sam skoncentriran na pisanje skoro pa zaboravio izaći iz vlaka. Iako je trebalo da se vozim direktno ovim vlakom do Pariza najedanput sam vidio da svi izlaze u jednom mjestu. Pitao sam jednu gospođu šta je to sad a ona mi rekla da moramo prijeći u drugi vlak. I bi tako… Na kraju je ispalo da iako sam krenuo oko tri četvrt sata prije nego s onim, prvo predviđenim vlakom, dođoh u isto vrijeme kao da sam se vozio s njim. Tim prvim. Zato jer smo s ovim često stajali. 

 

Sad, u 10.40 sati sjedim na kolodvoru Gare de Lyon kamo sam se dovezao s kolodvora Paris Gare Nord. Tamo mi prvi vlak na peronu D44 zatvorio vrata uistinu pred ner baš kratkim nosom, i otišao. No drugi je stigao već pet minuta poslije.  

 

Sjedim u restoranu Premier u hali broj dva. Htio sam pojesti - ne više doručak nego neku vrstu ručka - no cura koja je posluživala mi je rekla da u 11.00 zatvaraju. Ne razumijem. Zatvaraju u subotu u 11.00 sati na ovak punom kolodvoru? Zatvaraju li kuhinju ili ukupni restoran? Jer sam bio lijen zahvaliti se, ustati i otići tražiti neko drugo mjesto gdje bih mogao pošteno pojesti a ne samo uhvatiti usput neki brzinski sendvičak, naručio sam pola litre heinekena. Kao da čujem glas moje vrlo drage iz daleka: 

 

„Jako pametno Vladek.“  

 

Da. Nabila mi je debeli strah u kosti i osjećam ju uvijek - i na daleko - kad sam, kak ona misli, u nekakvom kvaru. A po njezinom sam, jer je vrli fantast i krojač zanimljivih priča, u kvaru od kad se probudim pa dok ne idem spavat. Zadnjih valjda barem pedeset i šest godina. Blago ovoj crnoj zemlji po kojoj hodim i ostavljam tragove.

 


Odjedanput sam razumio da vlak za Zürich kreće s perona E i hale br. 1. Krenuo u onom pravcu. Kad sam konačno bio u hali broj jedan, odmah sam ju prepoznao i znao da sam se tamo nalazio u vrijeme dolaska u Pariz. Bilo je još skoro pa sat vremena do polaska vlaka. Vidio sam na desnoj strani pompozne stepenice koje su vodile u restoran Le Train Blue iliti „Plavi vlak“. Mislio sam si, tamo bih možda mogao na brzinu nešto dobrog pojesti. Kad sam ušao unutra, ostao sam bez riječi. Zbog prekrasnog restorana, može biti baroknog stila. 


Pet, šest metara visoke i jako široke sale nakinđurene sa slikama, reljefima, pozlaćenim ornamentima. Na ulazu goste dočekuju dvoje mladih ljudi. Fotografiralo me se sa jednim od njih dvoje. Prošlo je dosta dugo a da me nitko nije „šljivio niti pola posto“.

 

Opet neće bit vremena da nešto pojedem. Konačno sam, u očaju, popio opet heineken. Dobro da su mi uz njega servirali grickalice, ukiseljeni češnjak i masline -  umjesto ručka!

 

Ušao sam u vagon broj 16. Rezervirano mi je mjesto broj 18. Trebao sam sjediti sa dvije djevojke koliko sam primijetio. Stavio sam kufer iznad sjedala i rekao im da odem i da ću se vratiti. 

 

Otišao sam u vagon-restoran i naručio si rižoto s dimljenim lososem i mali heineken iz konzerve. Za onu sveukupnu kemiju platio cijelih dvadeset franaka. Užas je ponekad i moja "furka". Pored mene je jedući stajala mlada Francuskinja koja preko Züricha putuje za njemački Koblenz na Bodenskom jezeru. Posjetit će sestru. 

 

Vrativši se iz vagon-restorana, primjetih u prolazu dva prazna mjesta. Odem do svojeg a kad tamo sad sjede dvije druge žene, pored one dvije mlade kojima sam rekao da ću se vratiti, misleći pritom reči da neka čuvaju rezervirano mjesto.

Sad sam si mislio, tko ih šiša sve skupa. Neću valjda radit frku. Pokupio sam kufer i premjestio se na ona dva mjesta na kojima nije nitko sjedio. Možda će netko ući poslije s rezervacijama pa će me istjerati a ja ću onda morat istjerati jednu od one dvije tamo gospođe. 

 

Umoran sam. Sklopit ću malo oči. Možda mi se s unutrašnje strane očnih kapaka nađe kakva lijepa slika, prije nego eventualno utonem u san. Možda se nađe koja od moje drage. Možda barem jedna od onih golišavih. Joj!

 

Kako sam i pretpostavljao u Dijonu me jedna bakica opomenula da joj sjedim na mjestu. Ustao sam se kao ispaljen iz puške i otišao do mojeg mjesta. Ona gospođa, Azijatkinja, nije bila posebno oduševljena. No na kraju, jer je mjesto s druge strane prolaza bilo slobodno i jer tamo sjedećeg mladog Kineza nije smetalo da sjednem pored njega, dogovorili smo se da ja sjedim tamo. Svejedno mi gdje sjedim, samo da ne moram tako dugo stajati na klimavim nogama. 

 

U 16.37 sati je vlak kretao iz Züricha. Sjeo sam u bistro-vagon. K meni za stol je sjeo Švicarac po imenu Martin. Kad mi je rekao nsvoje ime odmah sam se sjetio rodnog mi sela, i Sv. Martina, tj. pokojnog mi tetka. Pili smo pive. Ja Carlsberg. 

 

Ako ću jednog dana ovaj dnevnik čitati u javnosti moglo bi se opet dogodit da me netko nakon čitanja pita:

 

„Pa dobro da li je smisao vašeg života i putovanja samo piva, zajebancija i R&R?“ 

 

Točno me takvoga nešto pitao jedan gospodin koji je sjedio u prvom redu ispred mene kad sam čitao tekst na 3. Proljeću knjiga u Liechtensteinu 1996. U biti da, znam i danas, pitao me jedan gospodin u crnom točno ovo:

 

„Gospodine Franjević, da li je smisao vašeg života lokati pivu i samo se seksati?“ 

 

Ima tako postavljenih pitanja na koja, bilo što da se odgovori, odgovor bude kriv… A pogotovo onaj tkoji odgovara a ne postavlja pitanja. Zato rađe pitajte! Bombardirajte ljude pitanjima. Ostavite dojam da ste intelektno jači od onih koje pitate! 

 


Kommentare: 1