· 

Dubai 2019




9.11.2019. 

 

Krenuo sam na put u 16:00 sati iz liechtensteinskog Schaana pravac Buchs u Švicarskoj. Odmah preko rijeke Rajne. Sjeo u restoran-vagon u vlaku za Sargans pa glavni željeznički kolodvor u Zuerichu. Internet prijenos u austrijskom vlaku ima deficite. Iz očaja sam si kupio pivu. Sunce je pri zalazu padalo na liechtensteinske planine čiji su vrhovi bili pod novim snijegom. Lijep prizor. Sjedio sam za stolom sa jednim starijim Švicarcem koji je isto popio pivu i čije se lice zacrvenilo kao mojeg djeda, dok još nije bio pokojni. 

U Sargansu smo zastali samo 2-3 minute a onda je vlak jurio dalje. Nadao sam se da će tamo izaći one dvije žene 


s desne strane i osloboditi stol a za kojeg sam se mislio preseliti. Zbog mogućnosti gledanja ona dva lijepa švicarska jezera kroz prozor, a koji se nalaze na ovoj štreki.

 

U Zuerichu sam ušao u krivi vlak. Na elektronskom znaku vani na vagonu sam vidio da vlak vozi od Zuericha prema St.Gallenu i da su stanice na kojima prvo staje Oerlickon pa klotenska zračna luka. Tek što sam ušao čujem poruku da je prva stanica na kojoj vlak staje Winterthur a da se putnici koji žele do zračne luke zamoljavaju prijeći u vlak na susjednom peronu br. 33. Štrecnulo me. Stisnuo sam brzo dugme kraj vrata da se ista otvore i frk van pa u drugi vlak. 

 

U vlak je na kraju ušao i jedan mladi otac sa možda trogodišnjim sinom. Bili su mi simpa. Dječak je ponavljao naravno rado jedna te ista pitanja. Otac je bio jako koncentriran na sina. Osim toga dao mu je da izabere jednu od dvije slikovnica koje je imao sa sobom. Svaka čast. Mnogo drugih roditelja gura djeci u toj dobi, i puno već prije dakako, mobače u ruke…

 

U zračnoj sam luci predao odmah torbu. Ispred mene je bila grupa jedne cjele obitelji. Mlađi parovi, djeca, djede i bake im. Grupa je možda brojila malo manje od dvadeset članova. Pričali su malo švicarski a malo školski njemački. 

Bio sam gladan. Otišao u restoran sa tipično švicarskom kuhinjom. Pojeo prvo „Bündner Gerstensuppe“ - tradicionalna malo jača juha s područja švicarskog Kantona Graubünden. U juhi po koji grah, nekaj ječma valjda i male mrvice špekeca. Rajka ju zna bolje skuhat nego sami Švicarci. No to je jedna druga priča… Servirali mi i dobar tamniji kruh i neku kremu magenta boje. Takvog šta sam vidio po prvi puta da se servira sa ovom juhom. Mislio sam da je desert pa sam ostavio za na kraju. Onda sam jako oprezno probao ono i bio pozitivno iznenađen. Izmješali su na sitno hren sa čini ciklom. Fino je bilo. Osjećao sam još glad… Zato termitirao jednu pećenu kobasicu sa zapećenim krumpirom i lukom, plus zelena salata. Mislio sam si, tko zna čim će nas nudit noćas tamo gore iznad oblaka.

 

Ispalo je da su nas nudili s dva različita menija a da sam se ja odlučio za piletinu i krumpire. 

 

U zrakoplovu tipa „airbus A380-800“. Sjedio sam do prozora na broju 44A. Do mene u sredini mladi Švicarac koji je konstruktor pogona za farmaceutsku industriju. Desno do njega, uz prolaz, jedna mlađa žena. 

 

10.11.2019.

Let je bio vrlo ugodan. 

 

Prelaženje preko granice bez vize nikakav problem. Čekajući ili nekoga da me pokupi ili da mi Arafat objasni kud trebam doći, ugledao sam poznatog mi čovjeka. A i on je mene prepoznao. Rukovali smo se, izmjenili nekoliko riječi… To su te slučajnosti koje fasciniraju. 2016. sam bio također u Emiratima, onda u Al-Ainu gdje sam sudjelovao na likovnom simpoziju. U grupi je bila i Čehinja Jana. Njezin je muž, Sirijac, kao dirigent radio sa internacionalnim simfonijskim orkestrom mladih. I evo nas sad opet tu zajedno - u Dubaiju! Nakon više od tri godine. 

 

Konačno sam se odlučio otići tražiti neki taksi da me odveze do World Trade centra jer mi je Arafat sinoć javio da će tamo negdje naći za mene neki hotel. Sjetio sam se da je kolega Irwan Harnoko iz Indonezije pisao da će biti smješten u hotelu Ibis a koji se nalazi u istom World Trade centru. Moja je računica bila možda nađem barem njega tamo pa neću biti sam, dok se sve „stvari ne poklope kak bi se trebale posložit. Došao do nekog crnog auta kojem se vrata dižu na gore kad se otvaraju. Tesla. Rekao sam vozaču da sam ovo ljeto baš bio u rodnom mjestu Nikole Tesle i da potjećem iz Hrvatske. Nisam imao dojam da ga se to posebno dojmilo ali je na kraju sa osmjehom na licu primjetio, kad sam izlazio iz auta, da, aha, ja dolazim iz Hrvatske i da mi tamo imamo super nogometaše. Nisam ga stigao pitati da li je bio zadovoljan radom trenera naše trenutačne repke u vrijeme kad je isti trenirao momčad istog onog Al-Aina u kojem sam ja tjedan dana boravio i slikao. Taman kad je taksist zatvorio vrata i otišao, dobio sam poruku od Arafata da neka dođem u Američki Univerzitet. Jedini taksist koji se pred hotelom našao je bio jedan Nepalac koji, kako je rekao, tamo već dugo živi. Čak sedam godina. Nisam bio siguran da zna kud me vozi u onu pustinju. Odjedanput je imao dobru ideju. Nazvao je Arafata, frenda mi, koji mu objasnio put i koji nas je dočekao ispred zgrade Američkog Univerziteta u Akademskom gradu.  

 

Arafat me smjestio u njegov direktorski a jako skroman ured pa nekud otišao. Rekao je nek se raskomotim i osjećam kao u vlastitom uredu. Vratio se pa mi rekao neka ga slijedim. Upoznao me prvo sa profesorom koji predaje modni dizajn i dolazi, pazi sad ovo, iz Hrvatske! Zatim me predstavio nekim studenticama i jednom studentu. Cure dolaze po jedna iz samog Dubaija, Egipta, Indije i Iraka a student iz Irana. Cura iz Dubaija je bila obućena sva u crno i imala je špange na zubima. Ona iz Egipta je imala maramu na glavi dok su cure iz Iraka i Indije bile obućene „evropski“. Arafat ih je zamolio da mi pokažu na čemu rade a ja sam bio pozvan da to ocjenjujem. Halo ljudi, kakvo ocjenjivanje! Umoran sam, spava mi se, ne znam gdje ću noćit… 

 

Povukao sam se natrag u ured i iz dva stolca iskombinirao ležaljku i pokušao spavati. Čini mi se čak da mi je i uspjelo iako sam se malo, malo pa rušio iz stolaca, iako sam si šiju zaležao, iako me poslije sve boljelo. 

 

Bio sa zatečen kad sam vidio kako vani pljušti kiša i kako se smračilo. Baš kao nema dugo tamo gdje sam bio u Španjolskoj ili sad kad sam kretao na put iz Liechtensteina. 

 

Vratio sam se opet u učionicu gdje je pored Arafata još jedino bio student iz Irana. Pitao me što ja kao umjetnik radim. Sjeli smo za komp pa sam mu pokazao moje internet stranice koje dokumentiraju moj relativno bogat interdisciplinarni rad. Čini mi se da mu se projekt Spiralni Kanali također svidio, odnosno taj socijalni aspekt u njem. Bilo bi super kad bi poradio na muzičkom segmentu projekta, kad bi komponirao i ispjevao novi prilog himne Spiralnim Kanalima. Rekao je da je rapper. A po onome kako je bio obućen, šiltača ispod kapuljače, njegovana bradica, veliki prsten na jednoj ruci, narukvica na drugoj, mogao sam si misliti da bi i on mogao biti muzičar te i takve vrste. Kao moje krsno kumče u Zuerichu. Pokazao mi je njegove grafičke radove. Mislim da je jako, jako talentiran! 

 

Arafat i ja smo otišli pojesti u studentsku kantinu. Ne znam kako je inaće u takvim restoranima ali meni je ovdje bilo skroz OK. 

Vani su na betonskim pločama uslijed kiše nastale lokve. Ovo tlo nije pripremljeno za apsorbiranje prave kiše. Ove zgrade bojim se da nisu građene za nalete vlažnog vremena. 

 

 

Došla su dva taksija. Cipriot i Grkinja u jednom. Arafat i ja u idućem. Odvezlo nas do Ibis Styles hotela. Mislio sam da ću odmah ići spavat jer sam bio jako umoran od puta. Onda ipak, duh istražitelja u meni me odpelajo u bar hotela. Htio sam samo vidjeti na brzinu kako barovi hotela ovdje izgledaju. Onda me snašlo upoznavati se na šanku s ljudima. Razvezla se priča. Popilo se dosta. Nije mi se više spavalo. Družio sam se i filozofirao s jednim Englezom palestinskog porijekla i njegovim prijateljem - Libanoncem. Ovaj drugi je znao jako puno o bivšoj Jugoslaviji i „novonastalim republikama“. Na velikom platnu smo, paralelno našem razgovoru, pratili nogač engleske lige. 

  

11.11.2019.

 

Šta bih dao da sam negdje u Moslavini ili Zagorju i da slavim dozrijevanje vina. Vjerojatno ima  puno pak onih od vas koji bi se ovog dana možda rado sa mnom mjenjali, prepozicionirali… Imali smo otvaranje izložbe internacionalnog plakata. U sjedištu Asocijacije za kulturu i znanost Dubaija. Oko 350 plakata autora iz ne znam koliko ono sve zemalja. U nekoliko veličanstvenih prostora. Među njima i moj plakat. Predstavljao sam (neslužbeno) Kneževinu Liechtenstein. Ta je država, s njihovim nekim zakladama i ostalim institucijama dosad bila jako ljubazna u financiranju mojih putovanja po svijetu. Veliko im hvala. 

 

Otvaranje je bilo u 19:00 sati. Mene osobno je najviše veselio jedan poseban aspekt prijateljstva kojeg sam na tom otvaranju doživio. Na otvaranje je uistinu došla, između ostalih i, Jordanka Rana, bivša studentica koja je radila u mojoj grupi kad sam 2006. vodio likovnu radionicu na jednom Univerzitetu u glavnom gradu Jordana, Ammanu. Rana živi zadnjih deset godina s obitelji, suprug i dvoje djece, u Dubaiju.  

  

12.11.2019.

 

U utorak smo se morali ustati ranije nego dan prije, i skupiti se svi u Univerzitetu zbog konferencije. A i jer nas je već dosta rano htio primiti predsjednik i direktor Univerziteta. No, to ipak nije učinio prema programu i prvotnom dogovoru. Kod njeg smo bili primljeni popodne. 

Na konferenciji sam sudjelovao kao dio tima od četiri govornika, odnosno intervjuiranih na panelu. Pitanja nam je postavljao profesor crtanja i slikanja iz SAD-a a kojeg sam upoznao već 2016. kad me Arafat nepripremljenog isprepadao da se kao likovni stvaratelj predstavim studentima i profesorima.  

 

Kratko nakon početka konferencije se pojavio prema dogovoru Adrian Lloyd, Englez koji predaje slikanje na jednoj školi u Abu Dhabiju a koji je zajedno sa mnom sudjelovao na likovnom simpoziju u A-Ainu 2016

 

Bio sam u biti u dosta dobroj formi da prema dogovoru slikam uživo pred „publikom“ studenata, tj. da uz njihovu asistenciju oslikam jedno platno koje je trebalo ostati permanentno izloženo u Univerzitetu. Ostao sam više nego zatečen da organizator ukupne akcije nije u tak dugo vremena od kako smo se dogovarali za moj dolazak našao jedno, jedino platno, niti nekoliko akril boja da im naslikam i ostavim vrijedno djelo.

 

To je uistinu teško za razumijeti i logički prihvatiti.   


 

Copyright video priloga ovdje dolje: Prof.dr. Arafat al-Naim.


 13.11.2019.

 

Danas nam je godišnjica braka… Ja u zraku iznad Iraka i Sirije, Balkana… Ona u predgrađu Zagreba. Meni je dobro. Volim letjeti.

 

Probudio sam se oko pola deset sati. Otišao doručkovati. Kad sam ulazio u restoran, iz njeg je izlazila kolegica Aggeliki, Grkinja koja živi na Cipru. Bila je inače stalno zajedno s mladim kolegom nam, Andreasom - iz Cipra. Pozdravili smo se. Doručkovao sam i ručao u jednom. 

 

Otišao sam se tuširati. Ljutilo me saznanje da sam u Liechtensteinu ostavio četku za češljanje (prije ono) bujne mi kose. Postavio dva video filma na youtube kanal i facebook stranicu mi - dvije kratke video dokumentacije o mojem boravku nema dugo u Španjolskoj.

 

Kontaktirao sam Arafata, pitao ga kad će doći u hotel, odgovorio mi je, u 11.30. S Arafatom sam se sastao u dogovoreno vrijeme. S četvrtog su kata sišli konačno i kolega nam Irwan Harnoko i njegova supruga iz Jakarte. S taksijem smo otišli u Univerzitet, popili kave i vodu. Rastali se. Mene odvezao vrlo uljudni Pakistanac u taksiju do zrakoplovne luke, terminal br. 3.      

 

 

Ovo mi se još nije dogodilo. Leteći za Dubai ili na slično daleke destinacije. Ulazim u Dubaiju u zrakoplov - Airbus 380 - pokažem stjuradesi na ulazu kartu, ona ju nakratko pogleda, značajno se nasmije i pozdravi na materinjem mi jeziku. To me nekako raspoložilo. Odmah sam se bolje osjećao i znao da „imam saveznicu“ u zrakoplovu! Ali to nije bilo sve. I mladi ljubazni stjurad je pričao srpski. Ja naručio whiskey (zbog rituala a ne potrebe) fina gospođa stjuardesa mi dala dvije bočice istog lijeka. Ja joj kažem nešto kao „joj a šta će ljudi mislit o meni“ a ona meni nešto kao „ma šta vas briga, osjećajte se kao kod kuće“! :)

Crno vino je ovaj put bilo isto jako dobro. Stjurad mi je donio neki formular i pitao me da li sam slobodan isti popuniti. Radilo se o ocjenjivanju firme i usluga iste… S ovim letom mislim o Emirates kompaniji definitivno sve najbolje.       

 

Nakon što smo se fotografirali i nakon što mi je ljubazna stjuradesa „za svaki slučaj“ dala čašu vina vratih se do mojeg mjesta - sredina Airbusa, ovaj put (slučajno) ko nikad dosad, četiri slobodna mjesta samo za mene. Kad ono, preko svih onih sjedala, leži jedna žena. Pokrivena dekom. Ostao sam jako zatečen, provjerio nekoliko puta da li sam na svojem mjestu ili mi se sniva. Pogledam upitno Moa preko puta, on se ljubazno cerekao i dao mi do znanja da nema pojma što se događa. Druknem ženu, ona se uplaši i podigne na „zadnje“ noge, ispriča mi se - jer „nije znala“. Mislio sam si nemoj mi samo to radit na godišnjicu braka. Šta bih dao da mi se voljena tako tu, 12.000 metara iznad površine tla planeta Zemlje, raskomotila!   

 

Apropo Mo. Mo se sa svojom curom (ili suprugom) vraćao s Malediva. Radi u zračnoj luci u Zuerichu a potjeće iz Libanona. Brat mu živi u Dubaiju. Super, imao sam spremljenu priču… Bejrut! Sudjelovanje na jednoj međunarodnoj izložbi - moj dizajn jednog barjaka je visio na glavnoj ulici kraj mora u Bejrutu. Imam negdje dokumentirano na fotografiji da se i u glavnom dnevniku libanonske televizije vidjela ta moja specijalna kreacija.

 

Danas nam je godišnjica braka… 

      



Kommentar schreiben

Kommentare: 1
  • #1

    Anna Black (Samstag, 16 November 2019 20:19)

    Thank you very much for these photos!!!!