Nakon današnjeg radnog dana od 10.00 do 20.00 sati vozili smo se zajedno doma.
U kolegicinom autu. Ona, Madžarka, udana za Talijana s kojim ima dvije kćerke.
R, Lihtenštajnka čiji je suprug automehaničar.
S njim ima tri sina. Jedan od sinova ima čini mi se frendove u Hrvatskoj. Znam da je jednom išao tamo s tatom po neki stari oldtimer auto a kojeg će, ili su, preuredili. Jedan od sinova je policajac. Mislim da je to taj isti koji u zadnje vrijeme leti s malim zrakoplovom. Letio je sa ocem već i za Pulu i natrag.
Ja.
Ah da, kao isti „tim“ smo se jutros vozili i na posao. Zato jer su me pokupile na cesti kad sam trčao na bus. Sjedio sam odzada s mlađom kćerkom od Madžarice, kojoj jedna od dvije sestre živi u New Yorku a čiji je otac bio navodno jako, jako strogi komunistički pandur. Ova joj, možda jedanaestgodišnja klinka, navodno dobro „tambura“ bubnjeve.
Vozeći se doma, R je ispričala jedan prekrasan poetski detalj kojeg ovdje rado bilježim.
Otac joj je umro 1994. kad je jedan od sinova - valjda ipak najstariji - imao četiri godine. Od prilike šest mjeseci poslije, supružnici su letjeli zajedno sa sinom. Ne znam više kud ono. Bilo kako bilo, u jednom je trenutku maleni, tamo iznad oblaka, rekao:
„Gle! Super. Sad ćemo posjetit djeda na nebu.“
Tako mu se činilo ono iznad oblaka. Ono što sam i ja već puno puta gledao, promatrao, fotografirao, čemu sam se opet i opet čudio. Skoro kao i ovaj, onda, jako mali dječak.
Mama mu je rekla:
„Ne sine, nećemo ga sad posjetit. Ne znamo točno gdje je.“
Mali je na to, tako priča:
„Znam ja gdje stanuje. Na broju 1994.“
Zapamtio je godinu djedove smrti zacrtanu na križu groba, a koju je skenirao u „malu“ mu onda pamet.