· 

Bilbao 1




 

4.11.2019

 

Iako sam kasno zaspao, probudio sam se na vrijeme. U pet sati. Oprao si prema planu kosu, tuširao se, pojeo jogurt. Izašao van s torbama i vrećom za smeće a koju sam htio ostaviti kao i inaće u garaži. Vidio sam, auto mi je preko noći ostao ispred garaže. Vratio sam se natrag po ključ za auto, uvezao ga u garažu. Ostavio smeće unutra, otišao na autobusnu stanicu. Autobus za Sargans je kretao u 6.30 sati. Vlak iz Sargansa za Zuerich u 7.28. U Sargansu sam još taman imao vremena otići obaviti nuždu.

O detaljima zaćepljenja ne bih. Ali onaj WC! Ma dajte… 1x1x2,5 m metalna „futuristički“ dizajnirana kabina. Ne za ljude, ne za putnike. Ono u šta ode „plod crijeva“ je ujedno i lavabo. Jako gadan izum.

 

Nikad se dosad nisam vozio od Sargansa do Zuericha tako da sam morao stajati jer nije bilo sjedećih mjesta. 

 

U klotenskoj zračnoj luci odmah i bez problema predao torbu, podigao kartu, prešao kontrolu. Sjeo popiti kavu i pojesti kiflu. Internet je na mobaču radio a na laptopu ne. Poslao sam poruku najdražoj mi u Zagrebu. Otišao kupiti prepay bon za 20 franaka. Poslao poruku kolegi Svenu i pitao gdje je trenutno. Rekao je, u vlaku blizu Zuericha. Igrom slučaja, odnosno mojeg čudne vrste filozofiranja, dogodilo se da letimo u dva različita zrakoplova u razmaku od oko sat vremena. 

 

Sjeo sam u restoran s pogledom na zrakoplove, naručio dva jajca na oko i dvije male kobasice koje su bile jedva mlake kad ih donijela debela konobarica. Kobasice su bile vjerojatno samo malo prigrijane u mikrovalnoj pećnici. Ne volim to. Popio sam malu pivu. Baš kad sam završio s jelom došao je Sven. 

 

U dva navrata sam čuo sa zvučnika kako izvještavaju da zrakoplov Croatia Airlinesa, s letom pravac Zagreba, kasni. 

 

U zrakoplovu za Madrid, koji je poletio točno prema planu u 11.20 sati, sam prvo sjeo na rezervirano mi sjedalo broj 8C a jer su na drugoj strani bila slobodna mjesta 7B i D premjestio sam se pred samo polijetanje tamo. 

 

Stjuard ko iz filma. Ćela. Visok. Nabildan. Crte i mimika lica ko da nije stopostotni Zemljanin! 

 

Svi imamo rituale. Dnevne, mjesečne, konstantne, povremene… Jedan od mojih rituala je popiti whiskey iznad oblaka. To ne propustim skoro nikad kad letim. Prije sam uživao popiti i koje crno vino ali od kako su počeli servirati vrlo loše te vrste opijata, isto mi teško pada. Pilo se najbolje i najkvalitetnije daleke 2002. kad smo letjeli za Singapur indonezijskim zrakoplovom kompanije Garuda. 

 

Sjedio sam do prozora i malo, malo pa opet bacao pogled kroz njega. Fasciniraju me oblaci kad ih gledam odozgo. Kad ih se tako gleda nikad nisu mrki, tamni, hladni, prijeteći. Uvijek mi liče na neobojenu vatu. Ponekad se pričinjavaju i kao velike grude onog bijelog u žbunju rastućeg cvijeća kojeg smo i mi imali kad sam bio mali.

 

Kad sam bio mali imali smo svašta. Imali smo cvijeće kojeg više nema na posjedu kojim sam trčao kao klinac. Imali smo jorgovan. Kesten kakvog čini mi se nitko nije imao u selu. Sjećam se, ježovke kestena su s vremenom srdile djeda. Kesten je bio baš uz ulicu a pored ulaza u dvorište. Ponekad mu bogata i lijepa krošnja smetala kad se s ulice uvozilo sijeno na drvenim kolima. Znala je očešati dobar dio s voza sijena kojeg su dvije dobre krave vukle iz donje livade. Imali smo i bijeli i crni dud.

 

Apropo krave… Ma dobro sad… To je jedna druga priča.   

 

U Madrid smo sletjeli s malim zakašnjenjem jer je zrakoplov pred slijetanje morao zbog jakog vjetra cirkulariti iznad onog grada. Malkice sam bil narajcan jer je trebalo sad dati petama vjetra a da ulovim na vrijeme rezervirani let za Bilbao. No, sve je prošlo u redu.

 

Ali u redu nije bilo to da s istim zrakoplovom nije došao moj mali novi plavi kufer! Nakon kaj sam ga čekal oko tro četvrt sata otišao sam do informacija za takve slučajeve i bio obavješten da je kufer još uvijek u Zuerichu i da će večeras doći s idućom letećom mašinom. No kad mašina sleti, neće više radit služba razvažanja izgubljenih kufera, nego će se to dogodit idućeg dana. Da u kuferu nisam imao ništa osim odjeće, cjela ta bezvezna "priča" mi i nije teško pala.   

 

Poslije slijetanja taksijem do hotela. Vožnja je bila "teška" 29.- evra.

 

U 18.00 sati smo išli svi zajedno iz hotela do domaćina našeg gostovanja - Centar Azkuna - nevjerojatno mi zanimljiva i arhitektonski rješena građevina. Ono... Baš totalno super osjećaj pri prvom susretu s nepoznatim mjestom. Pozdravio nas je direktor centra i ostale djelatnice istog a koje sam već upoznao prije. Neke već u Liechtensteinu (kad me diša još nije "ubacio" u sve ovo) neke valjda po prvi put u Nizozemskoj. Ili možda ipak na prošlom sastanku ove grupe - u Francuskoj!   

 



Kommentar schreiben

Kommentare: 0