Čulo se, neke i neki su se u samo dva putovanja testirali četiri puta. Mi samo dvaput. U dva sim-tam putovanja. Obadva puta dakako, nepotrebno. Jer, nikoga na putu nije zanimalo da li smo se, il nismo, testirali.
I u jednom i u drugom pravcu smo se vozili skoro pa optimalnim suodnosima u prometu vozila i putnika, kao i vremenskih prilika. Bilo mi je baš ugodno vozit kroz plimu onih bogatih jesenskih boja. Ponajviše kroz Austriju. Ugođaj je ponekad bio poremećen prigovaranjem moje drage, jer sam povremeno vozio prebrzo.
Uvijek kad nas dovezem sretno na cilj, osjećam se zadovoljnim i sretnim te se zbog istog zahvalim Kreatoru svemira.
Zastali smo nekoliko puta nakratko u Austriji. Na mjestima u prirodi gdje smo uglavnom bili sami. Na benzinskoj postaji malo prije slovenske granice sam točio gorivo i kupio vinjetu. Gorivo se moglo platiti jedino i samo karticom. Na blagajni restorana gdje sam kupio vinjetu bila je gospođa bez brnjce. Baš kao i ja. Sjedeći opet u autu promatrao sam super face, nešto kao starleta i starletan. Ljudi u crnom, izašli iz crnog maserattija u kojem su ostavili dva mala smiješna crna cucka. Starletan, nalik nekom skroz opasnom tipu, tetoviran crnom tintom i obrijane glave, maknuo je brnjcu izlazeći iz restorana. Kažem vam, prava faca! Ko iz crtića.
U Hrvatskoj smo se skoro izgubili u magli. Kao i sama Hrvatska. Na nekim je mjestima skroz naskroz potonula u nju!
Posadili smo cvijeće na jednom grobu u rodnom mi selu Martinac. Isti je grob već bio očišćen vrijednim
rukama supruge i kćerke bratića mi. Ispod humka nalaze se ostaci kostiju bake mi i djeda i njihove starije kćerke, tj. moje majke. Dva dana poslije na istom je mjestu stajala i mala Maša. Unuka od sestrićne mi. Dobar čovjek Rajka pomolila se i u moje ime šaljući svo dobro duhu moje majke, žene koju jedva da je poznavala i duhovima mojih odgajatelja koje je znala samo iz mojih pričanja, pisanja, pjesama.
U vrlo kratko vrijeme smo sastali dosta ljudi, naslušali se šarenih, manje-više tužnih priča, sanja i laži. Naše antene su detektirale dobre i loše vibracije. Priče su nam ispričane od ljudi koje više manje dobro znamo. Nekim se pričama smije vjerovati bez problema, u neke se ne smije uopće vjerovati.
Jedna od najtužnijih je bila ona koju nam je ispričao čovijek moje generacije, čovijek s kojim sam išao u područnu školu a koja se sad nalazi u zaključnoj fazi raspadanja u rodnom mi selu. Čovijek s kojim sam se naigrao nogača i naglupirao u davnim vremenima. Pred dva tjedna mu umrla žena s kojom je živio devetnaest godina. Bila je u bolnici zbog teže bolesti a po povratku iz nje je dobila navodno kovidikonevidi bolest od koje je umrla. Jer je on od nje naslijedio ovu najmoderniju bolest nad bolestima morao je u karantenu a ne na ženin ispraćaj na groblje. Inaće da, dakako, oboje su pelcovani.
Šljakajući pored rodne mi kuće imao sam nekoliko zanimljivih susreta. Prvi je bio onaj s vrlo simpatičnim bračnim parom iz Siska. Ženski dio tog para je moja bivša susjeda iz rodnog sela koja me vidjela zadnji put uživo kad sam bio možda riđokosi dječarac od 5-6 godina. Zadnjih možda dvije godine smo u kontaktu preko fejsare. A tog eto dana, iznenada se sretosmo opet uživo. To mi je bilo uistinu jako ugodno.
Dan poslije, staje manji auto. Iz njega izlazi mladi, jako simpa muškarac, sa simpa kapicom, posebno sjajnim očima, s osmjehom preko uha. Prilazi mi i kaže nešto kao, pa eto konačno da se sastanemo, pa baš super. Rukujemo se srdačno i izmjenimo pokoju rečenicu. Nešto kao, i on bi si baš tu u Martincu kupio neku malu kućicu ali teško mu je zasad nagovoriti suprugu u Zagrebu... Odlazi nasmijan sa starijom gospođom u autu. Ja ostanem smijući se glasno u dvorištu i pitajući se, a tko je to bio? :) Taj mladi full simpa muškarac... (Ako će ovo pročitati, možda skrenut prema stranici s fejsare, nadam se da me neće jako kritizirati). Vrtio sam film sim-tam i nikak se nisam mogao sjetiti tko bi on mogao biti! Nagađam ali, eto, ne znam... Svašta... :)
Još me jedan susret veselio. Onaj s mlađim sinom Tine Banovog. Ne baš tak daleki rođak. Nismo se jako dugo vidjeli uživo. Imaju kuću preko puta. Pomagali su često tužnu mi i prebolnu majku. Puno, puno puta pomagali...
Pričao mi nakratko i na brzinu o veprovima i ženskim divljim svinjama koji iz livada ispod moje kuće prelaze cestu i dolaze čak i na njegov vrt - u sredini sela! Ostalo je još samo 48 ljudskih duša. I poneka pseća.
Od jedne sam male full simpa frizerke u Čazmi bio obrađen na frizerski način. Nije mi pritom bilo baš lako i svejedno. Nevjerojatno kak djeca uvijek i na brzinu skuže da sam dobar materijal za njihovo eksperimentiranje. :) Frizerkina sestra je "luda" za crtanjem i slikanjem. I ima očaravajući osmijeh kad
me "tjera" iz kuće. :)
Vraćali smo se u nedjelju, 31. listopada. Rajka me putem hranila finom pećenom patkom i lepinjom. Te mandarinama iz doline rijeke Neretve. U jednom sam se trenutku u Sloveniji sjetio da sam htio kupiti hrvatsku pivu mojem nadređenom u muzeju gdje radim. Misleći da bih mogao naći hrvatsku pivu možda u dućanu slovenske benzinske postaje, Rajka me nagovorila da stanem na jednoj od njih. Mislim da je bila baš ona zadnja prije tunela Karavanke.
Ulazim unutra (i to z brnjcom - koje poniženje) a tam na ulazu neki mladi iz "Janez Jugenda". Sjedeći prvo priča s nekim starim ispred mene na njemačkom. Stari otišao izgovarajući se ne znam na koji sve način i kojim riječima a bez da mu pokazao na kraju ono PRC sranje. Imao sam dosta vremena da se bolje pripremim za mladićevo pitanje imam li PRC test. A nisam. Kad me pitao, rekao sam da ga nemam. On meni na to:
"Ne možete onda uči!"
Ja njemu nešto tipa:
"Kak ne mogu, hoću samo kupit pivu."
To mi je bilo jako pametno... ono... da se zmrznem od budalaštine mi... :)
Mladić se baš uživio u ulogu budućeg fašiste s ponekim činom na reveru. Pitao me:
"Jeste li točili gorivo?"
Tim mi je pitanjem možda davao znak da smijem lagati i reči da sam točio gorivo i da bi za slovensku naftnu mafiju bilo dobro ako ga smijem platiti. Odgovorio sam i opet iskreno:
"Ne, nisam."
Iz njegove perspektive, nije valjda imao drugog izbora nego da mi ponovi:
"Ne možete unutra."
Promrmljao sam samo:
"A ništa, idem ja onda".
Okrenuo se i otišao. Rajki nisam kupio ništa slatkoga. Zbog toga nek ga vrag odnese. Onog tam zasad skroz malog fašisoidnog kotačića ukupnog fašo-sistema.
Inaće da, moja glupa iskrenost, kao dio naivnosti koju u sebi jako mrzim, bi me jednog dana mogla možda jako unesrećiti. Imao sam sigurno dobre šanse ući unutra. Trebao sam pričati na njemačkom i reči da sam napunio auto gorivom. Lagao bih pritom. I šta onda? Koga bi ta i takva moja laž unesrećila?
U Hrvatskoj nisam niti jedanput stavljao brnjcu kad sam ulazio u dućane, kafiće i pekare. Nitko mi nije zbog tog rekao niti riječ. Kao niti ovdje u Liechtensteinu danas u dva dućana. U kojima sam bio jedini bez brnjce. Ne hvalim se time, nego samo to ciljano ponavljam nekoliko puta. Pogodi zašto!
Rajki su podvalili na tržnici grah sa žižcima. (O detaljima pitajte - ak se usudite - rađe nju!) :) I inaće, ljudi podvaljuju sve i svašta. Ne znam zbog kojeg sve jada i zašto točno baš nama koji pak z njihovim jadom i nesrećama ne možemo imati bilo kakve veze. Ovo vrijeme i opet pokazuje da se čovijek i te kako na brzinu može i zna pretvoriti u hijenu, lisicu il tvora. Kak tko, kak gdje i kad... Hvala na pažnji. Imajte se uvijek i samo rad!
Ima još zanimljivog štiva! Vidi molim što sakrivaju ove poveznice: Vidova posljednja večera, Odlasci, U planinama (II), hrvatska 21 Zaboravljamo digitalizacija svega, protuzakonistost, Zmaj, (Ne)razumijevanje, Trorez O imunitetu U bolnici luxemburg2020 nevjerojatno a istinito lovanje u mutnom intervju 230520 prije nego me blokiraju venividivirus-2, venividivirus, Paradoksi, Paradoksi 2, zero, Bilbao, Reading Balkans, FB crtice, Dubai19, Francuska, Mini pakao raja, Sram, Blog o Čazmi, Večeras, U planinama, VERDINGKINDER u Švicarskoj, Singlice, Božić u HR, Šarova, Izlet, Dnevnik iz muzeja, Blicalo me,...