· 

Dnevnik iz muzeja

Nekaj mi u zadnje vrijeme šteka „kurblanje“ auta. Jedva ga „kresnuh“. U javnom parkiralištu ispod glavne pošte. Vozeći se doma u jednom trenutku pogledam u retrovizor, kad ono, od dlake koja mi je virila iz nosa, jedva vidjeh da li me netko, iza zadnje šajbe auta, prati. Iza prve me šajbe teško da netko pratit može! Osjećao sam da me nekaj ispod nosa škaklja. Mislio sam djelić malog brka. Dlaka je bila jako sjeda a kad sam ju čupal, mozak mi je kao „zaškripal“.


Zadnji od današnjih 102 gostiju koje sam nabrojao u djelu muzeja gdje sam radio, su bili Amerikanci iz New Jerseya. Simpa gospodin sa štapom na kojeg se poprilično hramljući „podbadao“, malkice korpulentnija, isto simpa, gospođa s povečim a dobro njegovanim zubima koje mi smijući se malo malo pa pokazivala. Mladić s papirnatom zlatne boje krunom na glavi. Mora da ju je uzeo u u turističkom uredu preko puta muzeja. 

 

Cjelog je dana bil jako dobar štimung u predjelu muzeja gdje sam služboval - specijalna izložba zvana „Fascinacija Piramida“. Ljudi su bili jako zainteresirani, jako ljubazni i kulturni. Bilo je i dosta djece. S dosta gostiju sam popričao i od njih koješta saznao. Bilo mi je jako zanimljivo. 

 

Od gostiju iz New Jerseya koji se prezivaju Lichtenstein, kao i recimo poznati umjetnik Roy, sam saznal da im se Lihtenštajn u kojeg su tek došli, jako, jako sviđa. Saznal sam i to da su bili u Dubrovniku. Zanimalo ih kako sam iz Hrvatske i zašto došao ovdje. Ispričao sam im kratku priču. Skoro su zapljeskali. Spomenuo sam im i meni najbolju kuharicu u Lihtenštajnu i njezin lokal, dao im vizitku od lokala. Šteta kaj je vikendom zatvoren. Na rastanku su mi rekli da ćemo se vidjeti sutra, jer da će i sutra posjetiti muzej. Zaboravio sam da sutra radim u poštanskom muzeju (50 metara od ovog nam muzeja). Možda se dakle nećemo više vidjeti!

 

Od ostalih susreta želim prvo spomenuti Zoru Popović koja živi tu u blizini, preko Rajne, u jednom švicarskom mjestu. Njezina frendica (vjerujem Švicarka) voli, kako saznah, posjećivati mjesta kao ovo ovdje, danas! I Zori se kod nas, kako je rekla, svidjelo. Iz Bosne je. Udana u Vojvodinu. Jedanput je i ona bila u Tršiću. Tamo sam 2005. realizirao drugi nastavak interdisciplinarnog mi umjetničkog projekta, a nema dugo je, ove godine, na istom mjestu organizirana i provedena revitalizacija istog!

 

Bilo je još tu, dana, dosta Austrijanaca i Austrijanki. Njemaca. Od ovih potonjih se dobro sjećam jednog simpatičnog para supružnika iz Münchena. Egiptolozi! On sjede kose uvezane u kratki rep. Ima malo manju skupinu dlaka na bradi a više sjedu nego kaj je recimo, moja skupina istih. Neki totalno simpatični lik. Dosta je bilo danas ovdje tih ljudi koji su zračili nečim posebnijim, ljepšim… Valjda i boljim. Sve im se to vidjelo na licima, držanju, po stilu odjevanja, načinu međusobnog ophođenja, ophođenja njih sa mnom. Na kraju krajeva, njih prema izloženim objektima! 

 

Svi oni kojima sam otkrio odakle sam, su me doživjeli sa, usudio bih se reči, poštovanjem. Imam recimo tu „žnoru“ i valjda talent brzo reagirati u smislu upoznavanja ljudi koji bi si imali kaj za reči. Tako sam recimo Austrijance koji su se interesirali za materijal modela izložene Keopsove Piramide spontano spojio s ovdje već spomenutim gostima-Egiptolozima. Ostali su svi zajedno u prijateljskom a vrlo stručnom razgovoru. Ovi Egiptolozi znaju osobno čovjeka koji je radio model. Isti dolazi, saznao sam, iz blizine njemačkog Kölna. Austrijanci su mi se za ovu gestu srdačno zahvalili. 

 

O one dvije mlade Kineskinje ne bih baš puno. Jedna od njih, o kojoj bih znao duže pisati (pametan sam pa neću) dolazi iz Pekinga. Tamo sam izlagao 2008. Dvaput. 

 

Jedna prekrasna mlada obitelj mi je isto ostala u sjećanju. Luksemburžani ak se ne varam! Tata visok, plave kose, tamne brade. Troje klinaca. Mlađa kćerka tek nekoliko mjeseci u obliku malog čovjeka, male Zemljanke. Kako se ovi roditelji ophode s djecom, odmah znaš, radi se o dobrim ljudima. Kad pišem o dobrim ljudima skoro mi suza u oku jer kao da su ti i takvi primati, sve rjeđi. Also dakle, imati mogućnost biti „u dodiru“ te i takve energije, barem na tren, je nešto posebno osvježavajuće. Jako sam zahvalan onom, možda petgodišnjem dječaku, jer je tati dopustio da mi oda tajnu zašto mu se više sviđa Luksemburg nego oni poznati španjolski otoci gdje se eto, inače, nalaze. Odakle su nas posjetili. U Luksemburgu imaju kamin. Tako je dječak prvo šaptao u uho tati a ovaj onda meni rekao. Kamin je tak krasni zimi. Ispred njega, samo svjetlo i toplina. 

 

Odakle su nas posjetili. U Luksemburgu imaju kamin. Tako je dječak prvo šaptao u uho tati a ovaj onda meni rekao. Kamin je tak krasni zimi. Ispred njega, samo svjetlo i toplina. 

 

Onaj jedan drugi, treći il peti valjda stariji gospodin iz Austrije mi je pričal kak je često jedriličaril oko hrvatskih otoka. Kćerka mu ima kuću na Susku. (Mene, kad pišem Susak, isti podsjeća na Šuška i suskavost - to pak nije šuškavost). Pričao mi je i o tome da se pitka voda sad tamo dobiva odstranjivanjem soli iz morske vode. Svašta ja naučim na radnom mjestu. O soli. O njihovim otocima u Hrvatskoj d.o.o.  

 

Jutros sam donio neke jako male formate umjetničkih mi radova koji su sad eto ponuđeni na prodaju u (kakti) dućanu primijenjenih umjetnosti muzeja. I još koješta. 

 

Jučer sam dal originalni rad „SEGELBOOT“ u vrijednosti od 1500 švicarskih franaka u svrhu skupljanja love za klince u Indiji. To je naravno jedna druga tema, ali… mislio sam, nek se nađe i ovdje… 

 

Za nadati se da su svi i sve čitatelji(ce) ovog štiva ovdje imale danas slično šaren, dobar, zanimljiv dan.   




Kommentar schreiben

Kommentare: 0