Blicalo me



Da. Kao da sam čul da sam rekel i ovo:

 

"Kad me blicne radar kad upravljam autom, najrađe bih iskočil iz pjegave mi kože i onako, više nego gol, trčeći, vratil se do aparata i razbil mu ono jedno špijunsko oko velikog Kiklop-brata!"   

 

Ovaj me puta blicalo dvaput. Jedanput kad smo se vozili u Hrvatsku a jedanput kad sam se vozil natrag! Bojim se da će račun za prvi put biti ono... da se zmrznem. Pa zmrznut oznojim. A znoj mi vruč. Pa naglo hladan.  

 

Uglavnom nađem opravdanje za svaku pizdariju koju napravim. I za ovo ću se sigurno sjetiti nešto "pametno"!

 

Ustal sam se točno u dva sata. Put Lihtenštajna krenul pola sata kasnije. U Zagrebu gdje koji autek na ulicama. Dobro sam napredoval. Sve do malo prije tunela Karavanke u Sloveniji. Odjedanput mi počele upadati u zjenice očiju informacije kako je tunel zatvoren! Počešljal sam se prvo iza jednog pa drugog klempavog mi uha a onda i na onom jednom od nekoliko nezgodnih mi a veselih, skroz na skroz privatnih, mjesta. Jer nigdje nisam pročital informaciju da l se tunel otvara danas ili ne, te ako da, u koje vrijeme, a jer sam u zadnji tren, prije mjesta skretanja za Klagenfurt pročital obavijest da je jedna od alternativa skrenuti baš tamo, skrenuh! 

 

Ne sjećam se da sam ikad prije vozil kroz tunel Ljubelj. Prema Klagenfurtu. Mislim da zbilja nisam. Čovječe koji mrakač! Ono malo znakova da civilizacija možda tamo negdje iza mračnog žbunja i postoji, ali nije sigurno, nadraživalo je prirodu avanturiste u meni do mjere da mi se izmaknul osmjeh vozeči u nepoznato. U mrak. Po obadva ona zavoja - lijevi i desni - ali koji su se nemilosrdno u vrlo kratkim periodima izmjenjivali jedan iza drugog. Moral sam napregnuti sva moja obadva čula. Onda odjedanput semafor s upaljenim crvenim svjetlom. Od sredine ceste na desno fali asfalt. Vozi se naizmjenično samo po jednoj traci. Čekam ja tako uslijed crvenog, nosnice mi se već počele širiti na onu svjetleću boju kak jogunastom biku. Mislim da sam počel i frktati, ispuštati čudne glasove kroz kvrgavi mi organ njuha... Malo mi je već tad sve ono vuklo na scene nekih horor filmova. I umalo se isti dogodi. Kad sam čekal da se upali zelena lampa nitko mi nije dolazil ususret. Nikakvi auto, kamion il bilo kakvo drugo vozilo. Čak niti jež nije pretrčal cestu u mraku. Nit divlje svinje. 

Upalilo se zeleno! Krenul sam skroz hrabro. Iza zavoja na polovici asfalta na kojem sam se samo ja onog časa imal pravo kretati pravac Klagenfurta, od Klagenfurta prema meni piči vozilo. Zbog refleksnog titranja živaca mi pa mišića ruku, skoro sam si unakayil gume na autu. Razlika visine odrezanog i oštrog asfalta na lijevoj mi strani po kojoj sam se vozil i podloge bez asfalta desno je bil možda petnaestak centimetara. ("U mraku su velike oči"?) Ne znam, nisam više siguran. Skoro sam dakle skrenul desno na podlogu bez asfalta i ujedno se zapiknul u one oznake po sredini kaj su ko tuljci obojeni narančasto-bijelom bojom. Auto s druge strane je na sreću stal, kaj mu (ili joj) je bilo moguće više desno.  

 

Ta me i takva akcija držala budnim sve do trenutka dok nisam prešel tunel i kroz staklo u kućici na graničnom prijelazu ugledal lice austrijske graničarke. U onom sam času počel opet b(l)udan sanjati. (Šala mala). 

 

Vožnja je trajala nevjerojatno dugo. Osim kaj je tunel Karavanke bil zatvoren, čak do 2. listopada 2017. je zatvoren i Arlberg tunel. Između ta dva tunela sam treniral živce i u zastoju jedne kolone vozila oko sat vremena. 

 

Naravno da mi se uslijed sveg tog prometnog poremećaja prisralo. Da se izrazim na način evo "da me ceo svet razume". Uđem onako rano ujutro u namirišani austrijski WC, bil sam možda prvi koji ga jutros koristil. Raskopčam se i raspojasam... Bilo mi pravo ugodno. Da se eto i na ovaj način izrazim. Čujem ja u onoj ugodnosti, neki muški glas dođoša, s druge strane vrata, kaže: "E koji si ti seronja". Ja si na trenutak pomislim, kaj je sad ovo?! A onda shvatim da se ta krnja a možda ujedno i prosto proširena izjava ne odnosi na moju mi osobnost. Nego na frenda muškarca čiji sam čul glas. Frend mu se raspojasal s moje lijeve strane. Djelil nas tanki zid uslijed zajedničkog, hrvatskog, stereo kakanja u austrijskim Alpama.    



Kommentar schreiben

Kommentare: 0