HRVATSKO (TUŽNO) PITANJE




Vlado Franjevic, 3, biseri, hrvatski

Prijatelj me, s kojim sam do nema dugo bio u kontaktu samo putem virtuale, odvezao u "ljutom" mu autu do prijatelja mu koji jedno godinu dana sa suprugom vodi restoran. Ovdje u Kölnu. A gdje radim na idučem nastavku projekta SPIRALNI KANALI. Prijatelj mi je bio rođen u Kölnu a prijateljev prijatelj, o kojem je poslije saznao da mu je i rođak, u Berlinu... Ovaj je, rođen u Berlinu, živio i u HR. 


Jedna od tema je bila dakako trenutna opča situacija u Hrvatskoj i njihova osobna iskustva tamo, to jest tu. I odgovor na pitanje zašto su "pobjegli" opet k dobru! Dobru u materijalnom smislu dakako. A koje je u materijalnom svijetu možda ipak dobra baza da se razvija i zdraviji duh u zdravom - materijalnom - tijelu... (?!)

 

Ovaj mladi čovjek koji je nema dugo počeo voditi restoran sa suprugom u kojem se - želim naglasiti - jede izvrsna hrana, nije se mogao prestati čuditi birokraciji u HR koja kako je rečeno za onim stolom uništava svaku pomisao da se baviš (legalnim) poslovima. Jer da bi samo dobio papire moraš proći hrpu procedura koje oduzimaju jako puno vremena... I naravno, dobro je da imaš pun đep love za podmazivanje na svakom koraku... Tak da skoro bankrotiraš i prije nego pokreneš bilo kakav posao. Ovdje je nakon samo godinu dana cjenjen čovjek. I naravno, i njemu i supruzi godi kad ih se, kad recimo nabavljaju po dućanima potrebito za vođenje restorana, s ljubaznošću a ne s prezirom, pozdravlja. Jednom su ga tako, pričao je, nazvali iz opčinskog ureda zaduženog za gospodarstvo i rekli mu da mu, eto tako, daju 3000 evra nepovratnog poticaja kao mladom i nadobudnom poduzetniku.  To su motivacije kojima samo najzadnjijim idiotima ne pomažu da shvate da su dobili priliku i da je najbolje da daju najbolje što znaju i mogu a da ih se i dalje adekvatno cijeni. A kad te se cijeni puno si korisniji društvu! Ulažeš sebe u isto...

 

Supruga šefa restorana je pak ispričala jednu u biti strašnu a istinitu priču. Njezina se sestra, koja je udana za Nijemca, nikako nije mogla priviknuti na Njemačku i uistinu je ovdje patila. I jer je tako, "venula mlada", pristao joj muž da se vrate u Hrvatsku gdje su si sredili super stan... No kad je dotična bila svakodnevno konfrontirana s HR normalom u uredima, u tzv. zdravstvenim čekaonicama gdje je čekala po pet sati da dođe na red a kad je došla na red i ušla u sobu, tamo je našla grupu ljudi kako sjedi i dobro se zabavlja i koja ju je, kad je postavljala pitanja i objašnjavala njezine probleme, ismijavala.

Nakon dvije godine zbrisali su natrag u Njemačku i ova Hrvatica se nikada više ne želi vratiti u HR živjeti! Možda samo umrijeti...

 

Vrijedi li se uopče više pitati kojim je Hrvaticama i Hrvatima takvog što u interesu. Jer da nema interesa i da za te interese nisu dobro - ti jedni tamo - podmazani, nemoguće je da bi tako djelovali i suksesivno i organizirano rastjerali Hrvatice i Hrvate. Trenutno iz najbogatijih ravnica... Vjerojatno znate onu vrlo srcedrapajuću pjesmu "nedajte mi ravnicu jer ja ću se vratiti..." Ta ravnica više nije kakvu ju pamtiš. Bolje da se u nju nit ne vraćaš. Da ju nikad više ne sanjaš. Tko ti je kriv kad nisi bio spreman u nju se već sam zakopati. Samo tako bi ti njoj pripadao. Ona tebi pripadala nikad niti nije. Jer si i materijalno biće. Na to prečesto zaboravljaš! 

 

Zaključak prijatelja mi, koji me njegovom izrekom prvo dobro prodrmao, al nisam dao da se to primjeti, bio je slijedeći: "Najbolje je da se Hrvatska da na protektorat Njemačkoj!"  Sad mi je uistinu dao misliti... Misao mi se rasteže ko žvakača guma kojoj sam već pred dugo vremena isisao i zadnji atom gumene duše, ili ona lastika pokakanih gaća mi u djetinjstvu, kad nisam nit trebao znati da sam Hrvat a bio sam ipak, trčeći prekrasnim poljima - bez granica i prepreka naTO bodljikavih žica - jednostavno i bezrazložno sretan... 

 




Kommentar schreiben

Kommentare: 0