Rajka o Vladi (1)



Vladin nastup na zagrebačkom INTERLIBERu


S dopuštenjem autorice teksta, prenosim isti na moju stranicu. Ipak je pisala - o meni i mojim aktivnostima! :)

 

===

 

Od 15. studenog prošlo je gotovo mjesec dana. A ja u mislima nosim toliku hrpu zgusnutih događaja tog dana, sve redom lijepih događaja, da sam se cijelo vrijeme veselila, jako veselila pisanju ovog teksta.

 

Na natječaj HMIpodružnica Rijeka, koji Matica raspisuje svake dvije godine, prijavilo se 23 kandidata iz Europe i Sjeverne Amerike. Vjerujem da su i ostali radovi bili vrlo dobri, no, najbolji je prema ocjenjivačkom kolegiju bio rad “Slike” Dragice Rajčić i vjerujem dakle da je za to svoje djelo zasluženo odnijela 1. nagradu za prozu.

 

Vlado Franjević je istom prigodom postao prvonagrađeni za poeziju.

 

Voditeljica Podružnice HMI – Rijeka je gđa. Vanja Pavlovec, razigrana gospođa, za koju sam mislila, čitajući njezine mailove o dodjeljenoj nagradi da je mlađahna, možda nekih 30 ljeta. Nakon upoznavanja shvatila sam zašto sam to mislila – mlada je duhom, što samo dokazuje tezu da ako volimo posao koji radimo – on nas pomlađuje. Gđa. Vanja je vrlo uspješno prikupila sve radove, vodila posao oko korespodencije sa svim kandidatima, a na Interliberu veselo čestitala pobjednicima. Usput, ispričala nam kako je Vlado poslavsi svojih 10 pjesama, koje su bile propisane natječajem, popratio slanje istih komentarom:




  • Šaljem Vam svoje pjesme za natječaj te se nadam da ću na istom – pobjediti.

O skromnosti – ime ti je Vlado!

 

Povjerenstvo koje je imalo tešku zadaću odabrati najbolje radove, činile su tri žene: prof.emeritus dr.sc. Katica Ivanišević, prof.dr. Branka Kalogjera i prof.dr. Estela Banov. Njima sam neizmjerno zahvalna, jer su potvrdile moju prosudbu, kad sam Vladi uputila obavijest o Natječaju, da će pobjediti. 

A zašto je baš Vlado izabran kao najbolji međ pjesnicima najbolje oslikavaju riječi gđe Ivanišević, predsjednice Povjerenstva:

 

  • Po tematici on pripada suvremenoj hrvatskoj peziji i versifikaciji pod čijim utjecajem stvara, ali isto tako stvara pod utjecajem europske poetike. Ipak, njegova poezija nosi osobni, autentičan pečat i prepoznatljivost. Njezino obilježje je razumijevanje kao dokaz čovječnosti. U pjesmi “Kad bih barem imao još jednu ruku” taj stav dolazi do punog izražaja “...kad drugi u redovima stoje/ da dozvoljeno im bude/ onim ljudima/ da nas vole i maze”. Franjević koji živi u Liechtensteinu, kroz pisanje poezije oslobađa svoj intelektualni potencijal, pa iako su mu pjesme tematski hermetične one su istovremeno i metaforične, ispunjene vlastitim doživljajem novog okruženja.

 

Nadalje, bila je tu nezaobilazna, meni se činilo u isto vrijeme na više mjesta prisutna mr.sc. Vesna Kukavica – žena nabijena energijom, koja nije eksplodirala, nego ju jednostavno - vlastitu energiju - ravnomjerno ispušta na sve strane i drži pod kontrolom. Žena koja drži sve konce u svojim rukama. I koja je puna znanja i ljubavi prema vrlo zahtjevnom poslu odnosno poslovima koje obavlja. Svaka joj čast. 

Na stolu, okruženi novim lijepim izdanjima knjiga (Izložba nakladničke djelatnosti hrvatskih iseljenika i zemalja u kojima žive hrvatske autohtone manjine te BiH), počivala su dva mala, gotovo identična “Gnijezda rođenja” – rad akademskog kipara Josipa Diminića. Jedina razlika međ njima bile su dvije male pločice s imenima ovogodišnjih laureata.. Točno u podne, te subote 15.11. – predzadnjeg dana 31.Interlibera, započela je svečanost dodjele nagrada. Oko štanda tiskalo se mnoštvo ljudi. Bilo je tu slučajnih znatiželjnih prolaznika, ali još više poznatih “faca” – poznatih iz javnog života, poput glavnog ravnatelja Nacionalne i sveučilišne biblioteke – gosp. Tihomila Maštrovića, predsjednika HKD “Napredak” iz Sarajeva – gosp. Franje Topića preko učiteljica koje su predavale Vladi u Čazmi, prof. Ivanka Buković i Marija Tkalec, pa do tajnika udruge Branitelja Vodoopskrbe i odvodnje – gosp. Bože Vujanića (gosp. Božo bio je tu jer je Vladi prije uručenja nagrade za poeziju, uručio medalju – zahvalu ispred svoje Udruge – za jedno Vladino skromno doniranje), bila je tu i ekipa HRT-a, razni novinari, foto-aparati su neprekidno “škljocali” i bilježili svaki moment...

 

Posebne Vladine i moje gošće tog dana na štandu bile su gđa. Kata Dumbović sa kćerkama koje su došle predstaviti projekt na kojem je radio pokojni prof. Ivan Dumbović: Enciklopediju “Hrvati u svijetu” prikupljajući građu za istu od 1971. pa sve do svoje smrti 08.10. ove godine.



Nakon uvodnog pozdravnog govora gđe. V. Pavlovec i V. Kukavica, nagradu je pobjednicima uručila predsjednica HMI – Danira Bilić. Ista se ujedno zahvalila prisutnim predstavnicima Švicarskog Veleposlanstva koje je poduprlo Matičin Projekt HKH omogućivši boravak Dragice Rajčić na Interliberu. Uslijedilo je čestitanje, a nakon toga, laureati su čitali svoje nagrađene radove. Prva je čitala Dragica Rajčić a na kraju čitanja nije izostao oduševljeni pljesak.

 

Zatim je svojih “pet” minuta dobio Vlado, te je započeo tihim, nazalnim glasom, protkanim mnogim emocijama čitati svoje pjesme. Kako sam svaku od tih pjesama znala gotovo naizust, nisam njegovo čitanje pažljivo slušala, skakutala sam okolo i foto-aparatom bilježila sve što se zbivalo. Tim više me zateklo spominjanje mojeg imena... ups, i sad nisam sigurna što je pjesnik točno rekao, upućeno meni, nešto u vezi sa zahvalom jer sam ga uputila da se javi na natječaj?! Znam samo da su se sve oči uprle prema meni, a ja sam fino pocrvenila, želeći se nekamo sakriti... A onda je uslijedila pjesma meni najdraža:

 

   volim te samo


   mješajući pigmente tvojih plavih očiju
   i mojih sivozelenih
   boje se ne bi čak nit promjenile
   tek nijanse
 
   trljajući moju kožu tvojom
   moja bi se možda izlizala prije
   i lakše pri tom propuštala u se žar strasti
 
   to su pretpostavke
   zbog kojih se ništa novog ne može dogoditi
   zbog kojih ništa neće biti kao prije
   volim te samo
 
   (2007, Vaduz, Liechtenstein)




Hm, ako se ne varam, prošlo je puno više od 5 minuta kako je Vlado čitao, a publika gusto natiskana okolo štanda i dalje je pažljivo osluškivala. To mi je bilo jako zanimljivo gledati. Jer mi je prije same dodjele nagrada gđa. Kukavica rekla da namjerno nisu stavljali mikrofone, jer se onda samo izazove kakofonija zvukovlja s ostalim, susjednim štandovima. Ispalo je doista zanimljivo. Stvorila se neka intimna atmosfera i nekoliko lijepih trenutaka, dogodio se čarobni fluid između pjesnika i slušatelja. Slušatelja koji su iz udaljenijih djelova napinjali sluh, ne bi li ulovili svaku riječ. Mene, ljubiteljicu pisane riječi, takvi trenuci uvijek iznova raznježe... Tako je bilo i taj put – gotovo da sam se rasplakala od sreće. Spriječila me samo jedna pomisao – debelo namazna maskara na mojim trepavicama. 

 

Nakon Vladinog čitanja i opet je uslijedio gromoglasan pljesak – potvrda pjesniku da je zasluženo dobio ovo priznanje.

 

Nastala je zbrka, dobrodušni stisci ruku poznatih i nepoznatih. Obradovala sam se kad sam vidjela da je došla i gđa. Vinka Jelić-Balta, voditeljica knjižnice “S. Kolar” iz Čazme.

 

No, tada su nam pobjednike uzurpirali novinari. Ekipa HRT-a je intervjuirala oboje prvonagrađenih. Krasno, pomislih, lijepo da su se sjetili zabilježiti ovaj događaj. Kasnije sam upitala Vladu kad će se prikazati i na kojem programu njegov intervju, a on nije znao – zaboravio je pitati. Čula od nekoliko prijatelja da je prilog o njegovom nastupu na Interliberu bio prikazan u “Znanstvenoj petici” i u emisiji “Glas Domovine”. Da li je zbog toga i Z1 prikazao prilog Varaždinske TV kuce o Franjeviću i njegovom životu u Kneževini Liechtenstein prošlog tjedna – nije mi poznato. Vladin se najbolji prijatelj već počeo šaliti na taj račun: koji god program “stisnem” – naiđem na Vladu 

 

Imala sam priliku čuti na TV, u mnogobrojnim televizijskim emisijama posvećenim kulturi, razne kritike na račun Interlibera, te loša organizacija, te nije to baš dobro zamišljeno, premalo se pažnje posvećuje piscima, previše nakladnicima i prodaji, itd. No, pažljivo prateći događanja na štandu Matice iseljenika, kroz svih pet dana, moram priznati da su imali vrlo dobro organizirana razna događanja, da su svakodnevno predstavljali posebnog gosta (pisca, autora) i da su sve u svemu vrlo profesionalno i korektno odradili svoj posao.

Završila bih ovaj svoj zapis zato riječima Predsjednice HMI – gđe. Danire Bilić:

 

  • Matična zemlja je ponosna na mladež hrvatskih iseljenika diljem Europe, koji su marljivošću i obrazovanjem, te umjetničkim stvaralaštvom, stekli ugled u društvima europskih zemalja – čijem su bogatstvu različitosti darovali i svoj hrvatski pečat.

 

U potpunosti se slažem s njezinim riječima, osobito imajući na umu doprinos Dragice Rajčić u kulturi Švicarske, te Vlade Franjevića u Kneževini Liechtenstein, gdje su oboje, svak na svoj poseban, specifičan način dali pečat i kulturnom stvaralaštvu tih zemalja. Kao primjer toga navela bih i “Almanah udruge profesionalnih umjetnika Liechtensteina" u kojem između 44 autora svoje ravnopravno mjesto zauzima i Vlado. Isti je “Almanah” – prvi put promoviran ove godine na Frankfurskom sajmu knjiga. Vlado je isti poklonio predsjednici HMI – gđi.Bilić, kao znak sjećanja na ovaj lijep događaj na 31. Interliberu. 


Kommentar schreiben

Kommentare: 0