Martinac (1)

glavama, uvijek.

Pucala je za njim jedne noći, tako priča, jedna cijela četa partizana koja se vraćala s bojišta s masom ranjenika. Kao vodič kojeg su u noći prisilili da to bude, naveo ih je na mjesto gdje je (prije bombardiranja) bio most. Mislili su da ih zajebava pa ga htjeli ubiti... Pucali za njim u noć kad je hramljući (imao je kraću nogu) bježao uzbrdo, pored nekakve živice. Tako jedna puno puta ponovljena priča koje se dobro sjećam... Sakrio se "gore kod Kuštovih" na tavanu. Odozdo su bajonetama onaj puta probadali daske poda tavana partizani. 

Na ovoj se fotografiji vidi da imamo relativno velike uši. Moj djed, Hađasija i ja. Vidi se i to da Hađasija ima skoro pa ogromnu glavu. Jedva mu je stala pod šešir. Fotografiralo nas se kad smo sjedili ispred kuće susjeda nam, pokojnog Ive Bana. Isti je umro jedne zimske noći od hladnoće. O tome sam negdje već pisao: kao nešto odrasliji klinac držao sam mu hladnu mrtvu glavu u rukama kad su došli liječnici iz Čazme vršiti obdukciju. Imao je gumene "Borovo" čizme na mrtvim nogama. Borio se u čizmama protiv smrti. Trag rvanja s njom skoro pa po cijelom onom mračnom prostoru i po zemljanom podu...

Hađasija je u drugom svjetskom ratu bio partizan. Poslije rata se vozio često zajedno sa dvojicom drugih staraca na traktoru kroz selo. Jedan od dvojice drugih je, kako me učilo pripovijedanje predaka, bio u istom onom ratu ustaša a drugi od dvojice drugih - domobran. Ta je činjenica bila povod podsmjeha i tračeva kad se digla prašina iza traktora na kojem su se ovi prevezli obrađivati plodnu zemlju našeg malog sela.

Ovog Balaška na crno-bijeloj slici, zaklala je nožem snaha. Čitao sam o tom u jednom časopisu kad sam još živio u Švicarskoj. Od četiri "mušketira" sa slike, živim još samo ja. Imam glavu veliku skoro pa kao Hađasija onda. U njoj puno od vakuuma... E blago si ga vama sa mnom!