Naj-volim kad me inspiriraju dobri ljudi!

"Vlado Franjeviću, danas, društvo naviklo da sve dolazi s uputstvima... neka od njih jesu korisna i dobra ("Poštuj oca i majku, da dugo živiš i dobro ti bude na Zemlji!")... zaboravlja da neka od njih nisu napisana, a neka možda niti neće biti... ipak, kako napreduje znanost tako se mijenja i ljudski pogled na svijet... knjiga "Poštuj sina i kćer" otkriva mnogo od toga dobroga što se skriva u tvojim očima Vlado... 12-ogodišnjak kojemu se pripisuje autorstvo... kako lijepo može učiti, siguran sam da tako i nas starije može nečemu dobrom poučiti. Bravo za obojicu! Lijepo mi je ovako "čitati" tu Vašu divnu životnu priču!" 

Ovo je navod frenda kojeg još nisam imal do danas čast upoznati uživo! Iako je nekoliko puta svojim prilozima sudjelovao u mojem (ili ipak: našem) projektu. Najbliži mi je do sada bio na način da je poslao svoju prijateljicu i poznanicu da nas sluša, mene i Rajku, kad smo ono zadnji puta nastupali u KGZ Ivana Brlić Mažuranić. Fina i draga ona gospođa mi je prenijela uživo Tadijeve pozdrave... 

Ovo gore je navod komentara kojeg sam presliako sa moje FB profil stranice. Komentar je bio izazvan postavljanjem jedne fotografije na kojoj me se vidi isplaženog jezika te ovim mojim postom:

".. hvala jako puno na pažnji i pohvali ovoj fotografiji. sa svojim pohvalama učinili i učinile ste mojeg 12-godišnen sina, autora ove fotke, vrlo sretnim! a uvijek kad je on sretan, ta sreća je prenesena i na mene!"  

Nebi tu trebalo biti puno ćuđenja... Moja djeca, i djeca njihove majke - za razliku od mene samog i još puno druge drage djece bez nedovoljno dane im majčinske i očeve ljubavi u vrijeme kad su se njihova (naša) mala bića trebala pripremati za kasniji uspravni hod odraslih - su jednostavno, željena djeca! I iako ne živimo stalno zajedno, blizu i bliski smo si uvijek. I stalno se srećemo, dodirujemo, i uzajamno škakljamo, u našim velikim i malim srcima!

Pada mi na pamet večeras i to zašto sam recimo ja djelomično postao onakvim kakav jesam a kakvim nikada ne bih inače htio biti. Možda zato jer me navodno vlastiti otac htio nožem izrezbariti iz majčinog trbuha kućnim nožem kad je ova bila sa mnom šest mjeseci u drugom stanju?! Možda zato jer sam drugog supruga moje majke smatrao ocem i istinski ga volio a da mi on nije otac saznao sam od susjeda... i bio šokiran naravno! A onda je jednog dana isti zauvijek nestao... Ostala mi uspomena kako me mazio i pazio kad me bolio trbuh, kako je rezbario na brzinu igračke a kako bi me odvratio mislima od vlastite mi boli i naravno... ostala mi uspomena na malu harmoniku koju sam dobio na poklon jer sam sanjao o tome da budem, kad narastem, jako dobar harmonikaš. :) Ima jedan naslov filma koji mi evo baš sad pada na pamet: Život je čudo.