Naj-volim kad me inspiriraju dobri ljudi!



 

"Vlado Franjeviću, danas, društvo naviklo da sve dolazi s uputstvima... neka od njih jesu korisna i dobra ("Poštuj oca i majku, da dugo živiš i dobro ti bude na Zemlji!")... zaboravlja da neka od njih nisu napisana, a neka možda niti neće biti... ipak, kako napreduje znanost tako se mijenja i ljudski pogled na svijet... knjiga "Poštuj sina i kćer" otkriva mnogo od toga dobroga što se skriva u tvojim očima Vlado... 12-ogodišnjak kojemu se pripisuje autorstvo... kako lijepo može učiti, siguran sam da tako i nas starije može nečemu dobrom poučiti. Bravo za obojicu! Lijepo mi je ovako "čitati" tu Vašu divnu životnu priču!" 

 

Ovo je navod frenda kojeg još nisam imal do danas čast upoznati uživo! Iako je nekoliko puta svojim prilozima sudjelovao u mojem (ili ipak: našem) projektu. Najbliži mi je do sada bio na način da je poslao svoju prijateljicu i poznanicu da nas sluša, mene i Rajku, kad smo ono zadnji puta nastupali u KGZ Ivana Brlić Mažuranić. Fina i draga ona gospođa mi je prenijela uživo Tadijeve pozdrave... 

 

Ovo gore je navod komentara kojeg sam presliako sa moje FB profil stranice. Komentar je bio izazvan postavljanjem jedne fotografije na kojoj me se vidi isplaženog jezika te ovim mojim postom:

 

".. hvala jako puno na pažnji i pohvali ovoj fotografiji. sa svojim pohvalama učinili i učinile ste mojeg 12-godišnen sina, autora ove fotke, vrlo sretnim! a uvijek kad je on sretan, ta sreća je prenesena i na mene!"  

 

Nebi tu trebalo biti puno ćuđenja... Moja djeca, i djeca njihove majke - za razliku od mene samog i još puno druge drage djece bez nedovoljno dane im majčinske i očeve ljubavi u vrijeme kad su se njihova (naša) mala bića trebala pripremati za kasniji uspravni hod odraslih - su jednostavno, željena djeca! I iako ne živimo stalno zajedno, blizu i bliski smo si uvijek. I stalno se srećemo, dodirujemo, i uzajamno škakljamo, u našim velikim i malim srcima!


Pada mi na pamet večeras i to zašto sam recimo ja djelomično postao onakvim kakav jesam a kakvim nikada ne bih inače htio biti. Možda zato jer me navodno vlastiti otac htio nožem izrezbariti iz majčinog trbuha kućnim nožem kad je ova bila sa mnom šest mjeseci u drugom stanju?! Možda zato jer sam drugog supruga moje majke smatrao ocem i istinski ga volio a da mi on nije otac saznao sam od susjeda... i bio šokiran naravno! A onda je jednog dana isti zauvijek nestao... Ostala mi uspomena kako me mazio i pazio kad me bolio trbuh, kako je rezbario na brzinu igračke a kako bi me odvratio mislima od vlastite mi boli i naravno... ostala mi uspomena na malu harmoniku koju sam dobio na poklon jer sam sanjao o tome da budem, kad narastem, jako dobar harmonikaš. :) Ima jedan naslov filma koji mi evo baš sad pada na pamet: Život je čudo. 


Kommentar schreiben

Kommentare: 1
  • #1

    T Tedi (Sonntag, 26 Oktober 2014 23:05)

    Kažu da su najbolji učitelji oni koji ti pokažu gdje gledati, ali ti ne kažu što ćeš vidjeti.
    Kažu i da slika govori tisuću riječi, možda jer se slike mogu gledati na toliko različitih načina

    koliko je različitih ljudi.
    Čini se očitim da u ovoj priči iznad riječi ovdje imamo dvije slike. Također se čini očitim da u

    ovoj priči iznad riječi ovdje imamo i dvije fotografije.
    Dva puta. Jedan put uz osobu koja sjedi na kamenu, a čije zlatne niti (slične onima koje krase

    njegovu glavu) stvaraju nešto krasno u daljni tog puta dižući se lakoćom prema nebu.

    Put drugi,
    duži,
    put plavi,
    odraz pravi,
    tenisica,
    ispod zamišljeno-zaigranog lica
    bića
    izvan okvira
    naravno slučajnost bira
    scenu
    nijemu
    korak kako treba
    do slobode plavog neba.


    Što sam rekao? Što sam vidio? Gdje sam se približio u toj daljini?

    Prijateljicu blisku i dragu, učiteljicu bratimsku i blagu poslao? hm

    ...puno čuđenja... ili premalo... ili previše...
    pst. tiho tiše jer u tišini puta... bliskost putuje... bez da tuguje za onim što bilo je...

    a kod mene bilo je tako da sam kao dijete malo na dar dobio od oca Harmoniku crvene boje,
    ali sjećanje moje je tako htjelo... okrenulo... naglavačke... ono što je vidjelo... zaboravilo... toliko nezahvalnosti... u mojoj mladosti... a onda nezbrinuta djeca iz Laduča pokazaše mi ljepotu mog puta... i sad malo više razumijem, ono što prije nisam... sad vidim ono što prije drugačije vidio sam...
    i lijepo mi je upravo to...
    kako sam zajedno...
    jednom davno...
    ...sa svojim tatom...
    ...ovo ili ono...
    ja vražićak neposlušni...
    ...a on kao da je znao "kako oslušnuti ono što se čulo nije"
    on koji je bio daleko i visoko
    kao da je imao dobrog zmaja oko
    i čuvao slobodu i vjeru i nadu u ideale i ljepotu
    u čudesnom i teškom ljudskom životu.


    Nesavršeni takvi kakvi jesmo ljudi,
    trudimo se,
    volimo se...

    I uz sve što stišće svijet,
    okrenuti glavu kao suncokret,
    i vidjeti da svijet
    voli...
    unatoč boli...
    to je... hm

    Ljudi putuju pa se dive
    visinama planina,
    divovskim valovima mora,
    dugim tokovima rijeka,
    širokim prostranstvima oceana,
    i kružnom kretanju zvijezda;
    a pored sebe prolaze i
    ne čude se ničem.
    - Sveti Augustin