SINJE TI MORE 2014



More u blizini Poreča
More u blizini Poreča
  • 20.7.2014.

 

Prvi dan ljetovanja ove godine na moru. Poreč. Plava Laguna. Oko 17.45 sati. Ko u jednom od onih puno filmskih komedija. Počeli smo se šetati sim tam i prigovarati. Na onom dijelu kamenjaka ima puno ljudi, eno tam je voda stajačica, pa na tom mjestu eto baš dolazi smrad odnekud. Na jednom zanimljivom dijelu gdje se da kupati stižu čak i brodovi s turistima. Pa onda ono mjesto na kojem bi se bilo dobro baciti u more ali do njega vodi strm puteljak. Mogli bi se poskliznuti i već prvog dana ozlijediti vjerojatno na najnezgonijim i najosjetljivijim mjestima.


Pa onda odnekud i valovi (visine cijelih petnaest centimetara). Vratili smo se natrag. Otišli točno na mjesto za koje smo najprije mislili da nije dobro. I počeli uživati. Ja u ignoriranju da je ono mjesto puno mulja i trave, žena u kletvama i preziru, sin mi u tome da će se konačno rashladiti. Na jedno deset metara slobodnog šljunčanog prostora raširili smo tri ručnika i zauzeli dakle tri od deset metara širine onog časa ne zauzete javne plaže. U vrijeme kad su se ljudi u velikom broju već polako ali sigurno kupili nazaj u bungalove, šatore, vigvame, iznajmljene apartmane... Ulazim u vodu kad iz nje baš u mojem pravcu izlazi neka žena i kaže mi na njemačkom da kaj nisam videl tam njezine stvari... U smislu da kaj smo joj zauzeli mjesto na plaži... Molim? Koji kurac sad opet ne valja? Tek sam došel sa lihtenštajnskom registracijom na tzv. hrvatsku obalu a već mi nekakva aždaja bjelosvjetska počela baljezgat i daje si imati više prava pišati u slanu ovu vodu neg ja i dijete mi... Pa videl sam da su nekakve taške i najlonke naslonjene tam iza na kameni zid ali da bi to trebal biti znak da je ispred tih najlonki deset metara plaže ispred zamazane vode rezervirano za jednu pičku koja mi se obraća na njemačkom na hrvatskom Jadranu... ma daaaaj pa tog nigdje nema! Svejedno. Bilo kak bilo nisam se bacil na nju nit izvadil joj džigericu, iskopal joj oči, potopil ju. Ništ od toga. Il bilo kaj sličnoga. Kakav bi to primjer uopče bio sinu mi recimo... Umjesto toga ljubazno sam ju pital ak hoće da ćemo pomaknut malo ručnike. E sad je pak ona bila fina u dobroti i rekla da neka, da ne treba...

 

Niti mene ne bi iznenadilo da baš ova gospođa u njezinoj domovini sve južnoslavenske gastarbajtere od milja zove «scheiss Yugos». Ona to smije, ona je jako fina. Imati to pravo i takvu vrstu finoće joj dozvoljava njen germanski genetski pra-kod. Čak i u geopolitičkim prostorima južnih Slavena?

Ova me epizoda podsjetila na trenutke kad smo nakratko sjedili za stolom. U restoranu s tri zvjezdice svratišta kraj autoputa. Gore negdje u Gorskom Kotaru. Kratko nakon kaj se s autom prođe kroz jedan tunel. Sjedili smo za stolom na kojem je bila ostavljena hrpa smeća. Na svim ostalim stolovima isto. Nelijepa slika. I smeće se može lijepo ostaviti, lijepo baciti...

 

Za jednim od stolova su sjedila dva muškarca. Jedan je od njih imao psa koji se odazivao na ime Zeus. Taj vlasnik psa je vjerojatno hrvatski goranski drvosječa. Takav mu je bio stas. Rekao je u jednom trenu svojem drugu za stolom da im materna jedna ovim Švabama i Nijemcima da kaj takvo smeće ne ostavljaju na stolovima kod njih doma nego se ovdje na takav način ponašaju. Onda je hračnul onak iz visoka na usijani beton i počastil sebe i druga mu s još jednom pivom. Bilo je oko dva sata popodne.


Dva dana poslije prvog dana ljetovanja na moru sam čitao na portalu index.hr da je prošle noći jedan dvadesetrogodišnji konobar ovdje u Poreču polomil čeljust i nosnu kost jednom tridesetosmogodišnjem gostu iz Nizozemske, glave obitelji koja je navodno došla u restoran, naručila nešto tamo i dugo čekala da naručeno bude servirano. Nakon prigovora, razbilo ga totalno - ako je vjerovati novinarima i medijima - "ono jedno Albansko". Tak jako ga je razbilo da je hrvatski ministar turizma moral posjetiti unesrećenog u Riječkoj bolnici gdje su ga krpali. Ispričal mu se u nadi da ovaj neće sad «lajati» okolo kak je ovakav tretman gostiju tipično hrvatski!

 

Komentari na ovom portalu su uglavnom užas živi. S predznacima različitih nacionalizama. No iz komentara se dalo saznati i da se u drugim tiskovnim izdanjima i online portalima zna ime i prezime onoga koji je udarao, kao i unakaženog oca obitelji. Kakav slogan: Unakažen zbog ljetovanja u lijepoj im ovdje tamo njihovoj! Aaaaaa... hmmmmm... pitam se ovak zbunjen i u totalnoj zbrci misli... a kaj ako je ovaj Nizozemac, ili tamo neki njegov susjed imal nekakve veze sa Srebrenicom?

Dan poslije prvog dana ljetovanja smo, jer je u noći kišilo, a i dan poslije kišne noći bio bez sunca, odlučili otići na izlet. Fažana - Veli Brijun. Taman nekako kak smo došli u Fažanu i kad sam našao mjesto za parkiranje auta koje po satu košta sedam kuna, počelo se opet jako kmičiti. Trčao sam tražiti sitniš za parkirališne automate ali sam jedva našao prvo dio iznosa koji mi je za parkiranje trebao. Onda sam ipak na jedvite jade našao dvadeset osam kuna za četiri planirana sata, trčao dvjesto metara do auta i dvjesto natrag... A onda, hebo te... Shvatio sam, zaboravio sam u Poreču kamere! Pa kak ću sad na otok bez aparature za dokumentiranje svega i svačega mislio sam si. A onda i glasno zajambrao o tom problemu pred ženom i sinom. 


Sinom jedne druge žene. Ajmeeee kak me taj zaborav raspizdio. Čak puno više od činjenice da sam za kartu za nas troje moral zbljuvati 525 kunica.

 

Trčali smo prema brodu koji je već podigao metalni mostić po kojem se gazi ulazeći na brod. Mahali smo i vikali pa je brodovođa zabremsal. Smilostili su nam se i pustili nas ući u, i na, brod. A s brodom u jaku kišu. Bilo je vizualno jako efektno to sve s kišom, morem, brodicama, lukom koju napuštamo... A ništa nisam mogao zabilježiti kamerama.

 

Pokisli, mokri skroz, sklonili smo se ispod tende hotela Neptun. Nije nam se dalo organizirano voziti se po Brijunu pa smo propustili vlakić i odgegali se u Muzej fotografija druga Tite. I u Muzej životinja bjelosvjetskih koje je ovaj na putovanjima mu valjda pocmekal. U tom drugom muzeju u prizemlju zgrade meni poprilično smrdilo na ustajalost i krepavoću. 

 

Prošetali smo se kilometar od prilike, pojeli sendviče koje je Rajka za svaki slučaj spremila u ruksak. Pitao sam se da li bi se mogla iznajmiti ona kolica kaj voze golferi  jer nam je postajalo jasno da ne budemo u biti nikaj vidli od Brijuna. Jer ono kaj smo na početku vidli i nije bilo ne znam kaj. Osim toga, meni to nije bio prvi put da sam bio tamo. Bilo mi je dakle poprilično svejedno. Ali da Rajka i Justin ne vide nešto više od Brijuna kad smo već tu i kad smo pošteno platili za to bivanje, e to mi nije sjedalo najbolje.

 

Ona golferska kolica mogli smo iznajmiti jedino kod hotela Neptun a to je pak bilo poprilično daleko sad na jedanput i nije se nikako isplatilo. Opet smo popušili. Nit sam imal kamere da se barem poslikam u Muzeju pored fotografije druga Tita i Nehrua, nit smo vidli "prerije" brijunske. Jedino što nam je nekako ostalo u sjećanju to su one velike zgrade koje propadaju u sredini jednog malog lijepog raja na hrvatskoj zemlji. Nije nam jasno zašto je to dozvoljeno i zašto nikome nije stalo da se to preuredi u nešto korisnog. Ne vjerujem da je u pitanju samo lova. Ili?

Dan prije nego smo se, vračajući se u Zagreb, uputili prvo na Plitvička jezera, pošli smo na plažu u Porečku Plavu Lagunu a prije toga svratili još u «Konzum». Išao sam u trgovinu sam po neke namirnice. Vrativši se do auta zaskočila me Rajka iz zasjede držeći nešto na bujnim joj grudima, pitavši me je l vidim što je uhvatila! Rekao sam, ne vidim šta si uhvatila a znam što nisi, a što bih volio da jesi! A onda ipak spazih glavu male plavkaste papigice koja joj je baš glodala prst palac. Rajka je rekla da je eto upravo uhvatila papigicu i da je ptica sva živčana, uplašena, a vjerojatno i gladna i žedna, pa da ju moramo nekako spasiti, nekome dati. Jer da ovako nema šanse preživijeti. Nazvao sam mladog gospodina kod kojeg smo stanovali a on nas uputio u veterinarnicu. Istu smo našli bez problema a veselilo nas na zgradi čitati natpise iz kojih smo razumijeli kako je tamo za izgubljene životinj(ic)e pravi mali topli i zdrav dom.

 

  • 27.7.2014.

postavio sam na fejs ovu fotku (vidi lijevo) i slijedeći zapis:

 

«Zakasnili smo barem sat vremena na plažu jer je Rajka našla ovu papigicu 24.7.2014 pokraj KONZUMA u Poreču. Istu smo, malo omalaksalu od vručine i možda gladi, odvezli do nadrkanog tamo jednog veterinara. Koji je Rajku, više ljubiteljicu životinja nego ljudi, opomenul da inače za takvoga kaj (pregled nađene životinjice valjda) naplaćuje 70 kuna! Al eto, "nek nam sad bude"... MOLIM? Spasiš život životinjski, kasniš na plažu, vruće ti je ko psu a ne ptici kakvoj, i za to bi trebal platiti još novcima? Bravo veterinaru tamo jedan jedne tamo stanice na čijoj fasadi stoji da je baš ono ljubazni dom za izgubljene životinje. Moš mislit kaj im rade kad ih ovak primaju... Ajmeeeee!“

 

I kaj da vam velim, osim da smo imali jako zabavno ljetovanje na moru... Bilo je kratko ali zato šareno, relativno skupo i djelomično intenzivno i kišno!

Dal sam gas, pravac izlaz iz Poreča. Negdje na početku Varvara me upitala draga da li sam ostavio ključeve od apartmana?! Uf, hebem ti ključeve... Sad opet i to. Nikad se od prve ne uspijem otpeljati autom kam treba.

 

Vratih se natrag, otrčah do gospođe spremačice apartmana koja se začudila kak sam zbilja jako pošten. A i nije da sam samo pošten. I simpatičan sam. Da. To mi je pak rekao mlađi muškarac iz Beograda dva dana prije a koji je sa suprugom i kćerkom mu boravio u apartmanu susjedne kuće. On radi kako sam mu od žene doznao u jednoj izraelskoj firmi koja prodaje građevinske mašine. Ona trenutno ne radi jer se bavila preprodajom nekretnina a sad to u Beogradu više nije unosno.

 

I tako... Na kraju smo ipak sretno otputovali. Ja pošten i simpatičan. A te komplimente meni, Rajka nije baš najbolje probavila. Ili se i opet samo pravila a da bi me držala na drž-nedaj odstojanju i zadnjim predrezervama...




Kommentar schreiben

Kommentare: 0