Zagreb - lipanj 2014



Mag. Martina Brummen i Vlado Franjević
Mag. Martina Brummen i Vlado Franjević

Ovaj put nisam pobijedio. Ipak, zbog jedne sam pjesme poslane na natječaj na 33. Susret hrvatskih zavičajnih književnika u organizaciji Hrvatskog Sabore kulture dobio priznanje. Meni je to bio dovoljan razlog putovati u Zagreb i primiti priznanje uživo. A tu prigodu koristiti za upoznavanje novih dragih lica i pokušati prepoznati Zagreb od onda, kroz sadašnje mu lice. Svoje jurenje gradom i svoj nastup dokumentirao sam fotografijama i videom.

 

Putovanje u Hrvatsku, odnosno Zagreb, volio sam koristiti i na način da se upoznam sa gradskom knjižnicom Ivana B. Mažuranić u Folnegovićevom naselju i njezinom voditeljicom, cijenjenom, vrlo aktivnom voditeljicom, Mirtom Šimić. Bio sam sretan kad me ista pozvala da, kad već dolazim, pročitam moje stihove možebitnoj publici. I bi tako... Prisutni su ostavili dojam da im nije bilo žao jer smo se sastali, i jer su slušali moje kratke lirske koncepte. Od jedne od prisutnih gospođa sam saznao da je umrla Romana. Ona ista s kojom sam restaurirao Pavline u HAZU – Restauratorskom zavodu za restauriranje umjetnina na Zmajevcu.

 

Igrom slučaja, kum nam se Vaso nije pojavio, odnosno, nismo se sastali. U stanu na Trešnjevci našao sam mu samo majku. Operirano joj srce još dobro kuca.

 

Igrom slučaja, jedna Sanela nije imala vremena za kavu. Jer ima više od jednog djeteta.

I zbog još nečeg!  

 

Valjda isto slučajno nisam otišao posjetiti majku. Zahvaliti joj se zbog bilo čega. Možda samo zato, jer me rodila? A i nisam baš bio neki plod utrobe joj... Sjećam se...

 


Ah da, skoro zaboravih primijetiti. Kad sam se vozio prema Zagrebu čuo sam na radiju da se one večeri, 26. lipnja, u galeriji Filakovac u Zagrebačkoj Dubravi (a tamo mi je bilo dozvoljeno stanovati i u vrijeme ovog boravka u Hrvatskoj) otvara izložba fotografija u sklopu festivala «Cest is the best». Otišao sam na otvaranje izložbe. Na istoj je između ostalih govorio i dragi Pajo, totalno simpa faca Kraljeva ulice! Vrlo kratko druženje s njim i izmjena samo nekoliko riječi me je zbilja veselila. Nakon onog šoka kojeg sam primio u formi SMS poruke putujući prema Zagrebu.

 

Htijući se pohvaliti na fejsu s poznanstvom s jednim dakle pravim Kraljem, Kraljem (dobro poznate) ulice napravio sam možda grešku zbog koje se možda Kralju nedaj Bože «pilio živac». Postavio sam fotku nas dvoje kak smo prijateljski zagrljeni. Ispod toga počeli su komentari. Dejan D. Radovanović iz Beograda (a koji svojim prilozima sudjeluje u našoj slijedećoj akciji SPIRALNI KANALI u Zagrebu) komentirao je fotku ovim riječima:

 

Crni Vlado, biraj društvo

 

Mislio sam: šta je sad ovo?

 

Srećom odmah vidim i iduću Dejanovu kratku i jesnu poruku:

 

To mi je. inače zet - da prostiš.

 

Skoro sam se opet popiškil od smijeha. Kak bi rekla najdraža mi Zagorka.

 

Dodao je:

 

Dara njegova žena mi je sestrična.

 

Nije dakako dugo trebalo da se i dotična javi:

 

A meni je rekao da pije sa dečkima u kvartu... Kad ono tamo – on otvara izložbe okolo

 

Na što se Dejanu „omaklo“:

 

Sa guzama na tufnice!

 

...aludirajući na fotku koja se na mojoj fotki nalazi ipak iznad moje a ne Pajine glave! Mislim si sad tak s malo vremenskog odmaka, Vladek daj se saberi, već si matorac a nikak nisi skužil da nije dobro da dođeš tak kratko doma, napraviš pizdarju te vrste i onda opet otperjaš! A ljudi se počnu možda opet pitati o smislu rastava brakova. Nema sad mili moj Vladek filozofiranja tipa: nit luk jeo nit luk mirisao - kumovao si!

Na otvaranju iste izložbe sam vidio i gospođu Braun. Jednu od živučih legendi hrvatske fotografije. Prišao sam joj i rekao da smo se naslanjali prošle godine na istom gornjogradskom šanku, da smo se pri tom pozdravili A da mi se pri pozdravu smješkala. Rekla je samo kratko:

 

I sad bih bila rađe gore u Cingušima!

 

Rajka i ja smo prošle godine sudjelovali na literarnom festivalu kojem je tata i mama gore spomenuti gospon Grakalić.

Marijan Grakalić se u nedjelju, 28.6.2014. kasno ustao. To me skoro koštalo života. Zašto? Zato jer sam mu, krepavajući od gladi i hodajući po velikim vručinama, malo poslije 13.00 sati, poslao molbu da mi kaže adresu restorana gdje bih mogao pojesti nekaj domaćeg. Tek nekih dva sata poslije toga sam dobio odgovor. Nekako u ono vrijeme kad mi se već podrigivalo od pilećeg ajngemahtnog kojeg sam pojeo u Tomićevoj. Stari fijaker u Mesnićkoj je bio zatvoren. U restoranu u Tomićevoj sam prepoznao jednog poznatog nam glumca. Tolko je poznat, da nit ne znam kak se zove. Facu mu znam.

 

Kako se evo čini, Zagreb me dobro inspirira! Veselim se stoga jako skorašnjem druženju u istoj gradskoj knjižnici u kojoj sam i ovaj puta čitao. Dobro nam došle i došli. S nama vam može biti glupo, blesavo, tužno... Nikada dosadno.  

 

Ali... Nije samo Zagreb, prijatelji moji... Nije samo druženje s vrlim prijateljima u Zagrebu koji me pokreću kad sam u Hrvatskoj. Puno je toga dobra tamo, tj. tu. Dobro i kvalitetno sam upoznao i u Varaždinu, družeći se s prijateljem - akademskim slikarom Draženom Pavlovićem i njegovim prijateljima i kolegama. Neka vam ovi video zapisi dodatno "kažu" što ne znam ispisati slovima!




Kommentar schreiben

Kommentare: 6
  • #1

    Vlado Franjević (Dienstag, 01 Juli 2014 18:55)

    Veselilo bi me ako ostavite i ovdje pisani trag, komentar... Hvala lijepo.

  • #2

    Irena (Mittwoch, 02 Juli 2014 21:43)

    lijepo, lijepo!

  • #3

    Pejak Mirjana Peki (Mittwoch, 02 Juli 2014 21:58)

    Čestitam Vlado na postignutom uspjehu

  • #4

    Vlado Franjević (Mittwoch, 02 Juli 2014 22:23)

    :) poštovana Mirjana, hvala lijepo na željama. poštovana Irena, Vašu sam kratku primjedbu isto razumio kao kompliment...

  • #5

    Helena (Mittwoch, 02 Juli 2014 23:17)

    Čestitam na priznanju :)

  • #6

    Vlado Franjević (Mittwoch, 02 Juli 2014 23:19)

    Hvala nasrdačnije Helena!