DNEVNIK IZ MUZEJA 3

Čitati dnevnik od početka molim!

 

srijeda, 13.2.2013.

 

Jučer sam nakon posla u garaži ispod pošte sastao Brigitte Jussel, voditeljicu izložbenog prostora KUNSTRAUM u Vaduz-u. Kroz prozor auta mi dao sam joj dva DVD-a sa filmom BBKL projekta. U istoj sam garaži danas sastao Andreju, kolegicu s posla. Otišla je kupiti gablec u Amman, preko puta pošte. A ja direktno u muzej.

Jutros, prije nego sam krenuo na posao, utipkao sam dio teksta zadnjeg nastavka ovog dnevnika te otišao sa suprugom u dućan i odvezao ju na kraju na posao.

 

Danas sam, u prvoj šihti, na odjelu izložbe matematike. To znači, ovdje sam od 10.00 do 15.00 sati. Pauzu za ručak ću imati od 14.00 sati.

 

Nazvao me sin i rekao da danas neće doći u muzej. Sinoć sam ga nagovarao da dođe jer imamo program za klince od 9-12 godina. Jako bi me veselilo da je htio doći. A nije. Rađe će se igrati s mamom, rekao je. Fina bedastoća, mislio sam.

 

U 10.15 sati nazvala me jedna gospođa Walser. O čemu smo pričali i što dogovorili neću ovdje iznositi. Malo prije telefoniranja s njom, svratili su u izložbeni prostor prvi gosti. Visoki, neobrijani muškarac s naočalima na nosu, niža, sjedokosa i kudrava žena koja je izgledala starija nego muškarac i nekih četrnaest godina stara djevojčica. Vjerojatno štreberica. Štrebanje nije u biti nikaj lošeg.

 

U foajeu ove izložbe stoji jedan pano. Posjetitelji kad uđu suoče se prvo sa ovim pano-om i tekstom:

 

„Snažan doprinos kulturi: Matematika. Današnja se matematika razvijala kroz tisućljeća. Usprkos njenim jakim korijenima u prirodnoj znanosti ona je zasebna duhovna znanost. Njezinom biću pripada sloboda stvaralačke misli koja podliježe kontroli logike. U mnogo čemu što moderni svijet nudi, skriva se jednostavna i komolicirana matematika. Ukratko sažeto: matematika je znanost obrazaca.“

 

Jutros sam obuo crne čarape. Na peti od desne nalazi se poveča rupa. Bio sam lijen otiči po druge. I odbaciti i drugi par čarapa u istom danu. Krize su. Špara se. Na šparanju zarađuju oni koji su izazvali krize. Koji nas nagovaraju da šparamo. Da šparamo i rupe na čarapama vlastitim a ne, nedaj Bože, čarapama ljubavnica i ljubavnika. Ako ih se uopće ima. Krize su. Špara se...

 

Nakon jutrašnjeg prelijetanja onih osamnaest snježnih pahulja promalja se sunce na prozorima s rešetkama. Ko da sam u zatvoru. A u muzeju.

 

U jutrošnjoj sam pošti našao i dva računa. S njima sam samo nevoljko računao! Bilo bi krajnje vrijeme da svratim nekakvom financijskom savjetniku. Samo zajeb je taj kaj ću morat platit njemu možda više nego kaj, uslijed njegova možebitnog savjeta, ušparam na drugima.

 

Muškarac zarastao u bradu dao mi je intervju. Doznao sam tako da je isti učitelj matematike iz njemačkog Augsburga. I da je s obitelji, jer je o ovoj izložbi čitao u njemačkom tisku, došao danas u Lihtenštajn. Izložba mu se jako svidjela. Baš kao i učiteljici matematike koja je s njezinom ženskom pratnjom bila nekako u isto vrijeme ovdje kad i učitelj iz Augsburga s obitelji. Učiteljica u pratnji one žene došla je iz njemačkog Nuernberga. Ta je žena izgledala poprilično muškobanjasto. Imala je mustač. Brk mali.

 

Izložbu su posjetili dalje redom jedna mama sa plavokosom kćerkom od možda trinaest godina, jedan tata sa plavokosom kćerkom od možda deset godina. I taj je tata učitelj matematike. Bila je tu još i obitelj sa dvije djevojčice od možda po petnaest godina. Pričali su ruski.  

 

A u nježnik! Sutra će Valentinovo. A u nježnicu malu mirišljavu! Što ću pokloniti najdražoj? Totalno nepripremljen za svetkovine i praznike...