DNEVNIK IZ MUZEJA (2)


Najprije pročitati prvi dio dnevnika molim! Hvala.

 

=

 

Utorak, 12.2.2013.

 

Jutros sam, prije kretanja na posao, postavio početak ovog dnevnika na stranici vlado.li. I odgovorio S.D preko LinkedIn-a. Na njezino

 u svakom slučaju dao si mi posla - moja sistematizacija će biti upregnuta do granice usijanja, ali nešto moramo produktivno ponuditi - a materijala ima”

odgovorio sam:

“draga S., nemoj sad tak 'dao sam Ti posla...' paaaaa, 'nagovarala' si me na to... usijati se na trenutačnim temperaturama nije loše čini mi se... da, materijala ima dosta a kad ga ne bi bilo, izmislio bih ga!”

 

Ženu sam odvezao na posao. Danas je u Lihtenštajnu svetak. Svetkom ponekad pada snijeg.

 

Jučer sam u Muzeju montirao dva videa i postavio iste online. Radi se o intervjuima sa studentima koje sam spominjao u prvom dijelu ovog dnevnika i koji se mogu naći na youtube kanalu Lihtenštajnskog zemaljskog Muzeja.

 

Prije početka jučerašnje montaže kratkih filmova sastao sam se sa Adamom Glinskim u kafiću preko puta muzeja. Adam je rođeni Poljak, umirovljeni učitelj religijskog obrazovanja i član profesionalnih umjetnika Lihtenštajna. U biti, baš sam ja taj koji ga je "nagovorio" da se pokuša priključiti nam. Adam je naručio moju zbirku pjesama i DVD u kojem se i njega čuje i vidi. I to, podosta. Između ostalog mi je izrekao i ovaj kompliment: ako ne iskoristim sve talente koje imam, neću otići nikad u nebo!

 

U novom dijelu muzeja automatika zatvaranja i otvaranja prostorija za izlaganje eksponata nije funkcionirala kad smo jutrom došli na posao. Napravio sam kartonske kajle s kojima sam omogućio da vrata budu otvorena kad nam dođu posjetiteljice i posjetitelji. 

Oko pola jedanaest stigla su dva para. Mladi par... žena duge tamne kose, muškarac sa četiri-pet dana starim dlakama na bradi i po licu. Oboje su nosili naočale.  

 

Danas sam u službi u odjelu zbirke iz biologije. U dijelu koji ima relativno lošu kvalitetu zraka. Zbog mrtvih krzna punjenih životinja. Ovo pišem stajući pored cijelog skeleta jednog konja. Vidim tako, konji imaju osamnaest pari rebara. I, ako sam dobro prebrojio, osam vratnih kralježaka. 

Stojeći pored kostura škicnuo sam još jedanput kroz prostor otvorenih vrata mladi par gostiju. Žena je bila u trapericama a traperice su bile dolje u čizmama. Preko ramena joj je bila prebačena torbica na desnu stranu. Oko vrata je imala šal a u lijevi je džep traperica od pozadi ugurala prospekte. 

Gotovo uvijek se, uvijek svašta pitam. Ovaj sam se puta pitao u kakvom su trenutno stanju leptiri iza njezinog pupka?! Na to me pitanje valjda ponukalo njihovo promatranje naših leptira probodenih sa pribadačama i tako pričvršćeni na tri manja zida iza stakla. Odozdo ih osvjetljava ljubičasto neonsko svijetlo. 

Mladi su ljudi napustili prostoriju držeći se za ruke.  

 

Opet su me blokirali na fejsu. Ta mi i takva igra već pomalo previše smrducka. Navodno sam htel biti u kontaktu s nekim koga ne poznam osobno! Istina je, od mojih 2400 i nekaj kontakata ne znam sve osobno. Pogotovo je teško znati osobno knjižare, muzeje, galerije, gradove, klubove, TV i radio postaje, časopise, novine, posmrtna društva i poduzeća a s kojima sam isto u kontaktu. To nisu dakle osobe pa ih se nit ne može znati - osobno! Ne može se biti u kontaktu i u prijatreljskim odnosima sa zgradom, dućanom, institucijom, kućom, apartmanom, petim katom luksuznog broda... Teško mi je vjerovati da ima zbilja takvih igrača koji se osjećaju "maltretiranim" samo ako im netko koga ne poznaju osobno pošalje prijedlog za stupanje u kontakt. Prije nego se takvog jednog tuži Zuckerbergu i njegovima, može mu/joj se valjda postaviti pitanje o razlogu želje za stupanjem u virtualni kontakt. Može se pokušati isto informirati o dotičnoim ili dotičnoj a prije nego se igramo virtualnih policajaca i lizača nevidljivih guzica. Ako je profil napravljen pod pravim imenom i prezimenom postoje manje mogućnosti da se iza istih skrivaju psiho-sado-mazopate. Postoje i najrazličitije internet tražilice pa se može dodatno informirati. Osim toga se može dakako pratiti interesi i postupci onoga tko je recimo na fejsu zadnjih pet godina i isfiltrirati informacije o tome kaj koga zanima i zbog čega je tam. Naravno, postoji i te kako dobra mogućnost da je baš fejs taj koji izmisli foru kak je čovjek nekoga "maltretiral" sa klikanjem jednog jedinog virtualnog gumbića! To je njegova moć. Moć koju smo mu dali. Problem je vjerojatno i taj kaj nikada ne igram igrice koje mi se svakodnevno nude na igranje. Koje mi budu poslane od mojih kontakata, frendova koje znam čak i uživo. Ili je isto virtualno sranje poslano samo u njihovo ime? S namjerom da me se isprovocira pokazati ih prstom nevidljivim policajcima? Naravno, ima još jedna mogućnost. Jedna teorija. Jedna osoba mantra i snagom prave coprinice pokušava me zauvijek posvađati sa fejsovcima. 

 

Danas sam imao pauzu za ručak točno u podne. Otišao kupiti kolegicama i sebi tople sendviče.    

 

Ako snijeg ovako nastavi, do večeri će ga biti do koljena.

 

Roman, čovjek od firme koja se brine o čistoći muzeja nam i okolice, došao je i popravio automatiku vratiju.  

 

U e-pošti nisam danas, do ovog časa, našao ništa vrijedno pažnje. Ili možda da? J.K. iz Zagreba poslao mi je nekakvo kružno pismo sa jednim prljavim vicem na temu zdravstvenog odgoja u hrvatskim školama i stavu Crkve prema istom. Da li je to bilo vrijedno pažnje? U biti, ne.

 

Spominja sam se nakatko telefonom sa sinom mi Justinom. Prekinuo sam ga u igri zvanoj Wii. Sjetio sam se izmešu ostalog pitati da li je već čitao zbirku pjesama koje sam mu dao. Zajedno s posvetom. Naravno da nije. A rekao je da to nije učinila niti velika mu sestra. Od djece se ne mora ništa posebno željeti i zahtjevati. Pogotovvo ne od djece koja odrastaju u obiteljskoj konstelaciji kao naša. Ipak, njihova vječna nezainteresiranost i odbacivanje za bolji dio mene me uvijek nekako blago frustrira. Jebena je stvar da ako prdneš glsno a prdež ti smrdi ili ako napraviš bilo koju vrste svinjariju i sranje, budeš na bilo koji način grub... to se zapamti zauvijek. To zasjeni puno malih blještećih bisera koji su isto u tebi. Kad prdiš i smrdiš, sereš i bljuješ, kad drkaš i jebeš, budeš u mozak i šupak pojeban.

 

Od 13.30 sati mijenjao sam, zbog pauze za ručak, kolegicu Larisu na odjelu za specijalne izložbe. Na trećem katu novog dijela muzeja koji se u stvari naalazi ukopan i uzidan u brdo, tako da ne mali broj posjetiteljica i posjetitelja bude zatečen veličinom muzeja. Zbog spomenutog se, veličina ove kuće neda naslutiti kad se stoji pred ulaznim joj vratima. Ah da, kad spomenuh već Larisu da spomenem još i ovo... njezin će suprug ići u travnju u Hrvatsku i učiti tamo ljude jedriličaarenju. U službi jednog austrijskog poslodavca. Na tom će ga putu navodno Larisa pratiti tjedan dana. 

 

O nekim privatnostima nije dobro pisati. Čak ako se iste ukamufliraju u izmišljena imena i prezimena, čak ako se radnja pomakne u izmišljene prostore. Autocenzura je forma straha.  

 

Jedna je stvar diviti se nadprosječnim kreativcima. Diviti im se iz daleka. Sasvim je druga stvar s njima dijeliti životne prostore. 

 

Paradoks može biti i to da što više pričajući o sebi samom, o sebi ne kažeš u biti puno. 

 

Primjetio sam, u medijskom prostoru muzeja četiri osobe gledaju flm. Skoro pa u mraku. Promidžba o zemlji, a Kneževini, Lihtenštajn.

 

Svratile su i dvije žene sa dvoje djce. Dječak i djevojčica. Pa jedna žena sa djevojkom i mladićem. Starija žena u društvu djevojčice i dječaka je imala bijeli, a mlađa žena crni pulover. Djevojka u društvu žene i mladića zalizane kose i sa sivom leptir mašnom, nosila je majicu dugih rukava i narančaste boje. Kosu je povezala u konjski rep. Mladić je bio visok skoro pa dva metra. Lice mu je bilo prištavo. To troje je prošlo pored mene stepenicama direktno do izložbe "Matematička ljubav". Žene u crnom i bijelom puloveru zadržale su se sa djecom u odjeljenju sa punjenim životinjama. A ne gljivama ili paprikama. 

 

Pored jednog eksponata u odjelu za biologiju čitam slijedeću zanimljivost:

"Prije milijune godina je Lihtenštajn ležao na sjvernoj obali Pra-Sredozemnog mora, i to u biti, ispod vode. U to je vrijeme uginuo Notosaur u moru a 220 milijuna godina poslije jedna je njegova okamenjena koščica iskopana povrh Schaan-a. To je jedino što je u Lihtenštajnu pronađeno od dinosaura. Notosaur je u prirodi bio oko dva metra dugačak."

 

Malo prije 15.00 sati se u prostorijama izložbe matematike nalazilo više od deset posjetitelja. Larisa me zvala da joj pomognem. Prije njezinog poziva sam u kafeteriji vidio muškarca i ženu sa malom djevojčicom. Najvjerojatnije potječu iz Indije. 

Jednoj sam mladoj ženi u crnim, uz noge jako pripitim nogavicama pokazao put do WC-a. Kad se vratila mogao sam konstatirati da je negdje usput ostavila jaknu a da joj je plava bluza skrojena i također optimalno pripijena uz gornji dio tijela. Baš po mjeri. Po mjeri promatrača. Preko plave bluze padala je crna duga kosa.

 

Izložbu matematike posjetio je i Bruno Kaufmann, kolega, likovni stvaratelj u čijim se radovima prepoznaje dio matematike koji je i mene u školi posebno zanimao - geometrija.

Mladić zalizane kose i leptir-mašne svratio je sa ženama s kojima je bio u pratnji, baš kao i spominjani Indijci, u odjel za biologiju. U jednom su momentu obadvije žene lupile mladića po glavi jer je nešto rekao pred staklenikom sa punjenim pticama što valjda nije trebao reči. Indijac je sa njegovim ipadom odfotografirao skoro pa sve izložene objekte. U trenutku kad smo ostali sami, jer mu je sestra sa djevojčicom otišla obaviti nuždu, i jer smo se raspričali, pozvao sam ga dati mi intervju a na što je ovaj pristao. Pričajući u kameru držao je na rukama djevojčicu. Imala je dvije ščpangice u kosi, povrh čela. Dala mi je bombon kojeg sam poslije bacio, jer nisam znao da li je to bio baš onaj koji joj je na nezgodu pao na pod prije nego ju je njezin ujak podigao na ruke.

 

I tako prođe i ovaj dan na radnom mi mjestu. Čitajući sve što u jednom danu zapisah ponovo se čudim koliko se toga u jednom danu na jednom malom mjestu dogodi. Da ne zapisujem zaboravio bih neke male a velike bisere. Da ne zapisujem čitateljice i čitatelji ne bi o ovome saznali ama baš ništa. A dobro je valjda da se zna!

 

#

 

Idući nastavak čitaj ovdje

 


Kommentar schreiben

Kommentare: 0