Nakon čitanja ovog dijela dnevnika, pročitati molim i drugi dio!
=
Vaduz, nedjelja, 10.2.2013.
On je ćelav. I ne posebno mlad. Jedan drugi on je mlađi od ne posebno mladog. Drugi bi prvome mogao biti sin. Ili ljubavnik. To su prvi gosti. Na prvom katu. Danas.
Jučer smo između ostalog imali posjetitelje iz Kine. Dvojicu studenata. Studirat će, ili već to čine, u Švicarskoj i Lihtenštajnu. Neka, neka... Intervjuirao sam ih i fotografirao. Intervjue ću postaviti na youtube a fotografije na fejsbuk stranicu muzeja. Uključen sam. Imam pristup i pravo! Jedan od ove dvojice dolazi iz Šangaja a drugi nedaleko Pekinga. U Pekingu sam bio 2008. U Šangaju mi je bio izložen plakat. Mladi su ljudi spominjali problem zagađenja zraka glavnog im tamo grada. Mora da su se preporodili vidjevši danas jasnoću plavetnila neba iznad Lihtenštajna. Mogao sam to i sam znati ali nisam: jučer je bila kineska Nova godina!
Prekjučer je bio rođendan kćerke mi. Svratio sam k njoj nakratko poslije posla. Dva dana prije kćerkinog rođendana bio je rođendan punice mi. Nas se dvoje u biti nit ne poznamo. Dva dana prije rođendana ženine mi majke bio je rođendan najboljeg mi frenda iz jako dalekih dana. Vrijeme kad smo išli u područnu školu u rodnom nam selu. U jednoj SMS poruci zaželio sam mu najbolje rođendanske želje. U drugoj me SMS poruci sestrična molila da prenesem njezine najiskrenije želje mojoj kćeri. I molila me da joj napravim fotoalbum kakav sam napravio bratićevoj kćeri.
Na rođendan moje punice imao sam nastup u Zuerihu. Čitao sam prisutnima stihove na njemačkom i hrvatskom. Ujedno predstavio novu zbirku „Izvan sistema“. O tome se izvještavalo u lihtenštajnskom dnevnom tisku.
Preko fejsa sam u zadnje vrijeme imao zanimljivu korespondenciju. Helena Anušić, voditeljica „Rikult“-a, TV emisije za kulturu i Čarli Čargonja, umjetnički stvaratelj i voditelj galerije OK, odnosno K.U.N.S. umjetničkog prostora, javili su mi da su me spominjali u emisiji emitiranoj na rođendan frenda mi iz mladosti koji već dugo živi u Švicarskoj, odnosno dva dana prije rođendana punice mi. Ili, četiri dana prije nego mi je kćer postala punoljetnom. Ajmeeeee!
Pisao sam i Silviji Plavša, slikarica i voditeljica jedne galerije u Ljubljani, o nekim idejama koje imaju veze sa realiziranjem spiralnog kanala ovo ljeto u Sloveniji. Našu ideju, odnosno ideju moje žene, našla je jako zanimljivom. Izmjenio sam i nekoliko riječi sa frendom nam, akademskim slikarom Slavom Nedevim iz Sofije.
Jer sam izvještavao da sam publicirao jedan DVD – 36 minuta dugu video dokumentaciju o nastajanju umjetničkog projekta koji sam sam izmislio i vodio u ime Društva profesionalnih umjetnika Lihtenštajna – javio mi se iz Bandunga na Javi u Indoneziji A. Okhi Irawan i pozvao me da, zajedno s filmom, sudjelujem na tamošnjem festivalu.
Do sad su tri kolegice mi u muzeju otkupile moju novu zbirku pjesama. Jedna je od te tri po drugi puta u blaženom stanju. Prvi je puta u sličnom stanju bila pred petnaest godina. Ta kolegica potječe iz iste EU zemlje kao i Silvija Plavša. Sa Silvijom i Slavom smo se zadnji put vidjeli 2011. u Vukovaru. Realizirali smo tamo 5. spiralni kanal. Žena mi, ja i pomagači nam.
Jutros sam nakratko izvjestio Marijanu Lörcher o mogućnosti realizacije spiralnog kanala ove godine i u Italiji. Blizina Assisija. Marijana je antropologinja kod nas u muzeju. Rekla mi je da svakako stupim u kontakt sa Franjom Asiškim. Da ga pitam da li je u redu da realiziram kanal i da ga možda zamolim da nam bude od pomoći. Između ostalog mi je dala do znanja da je onaj Franjo znao pričati s vukom. S tim praocem psa.
U muzej su svratila tri mlada muškarca naoružana foto kamerama. Saznao sam, studiraju u švicarskoj Lausani. Jedan od trojice dolazi iz Libanona, drugi iz Vijetnama a treći iz Tadžekistana. Zamolio sam ih da mi daju intervju kao što su to učinili kineski studenti jučer. I oni su bili za tu vrstu akcije. Jedna od najzanimljivijih i najuzbudljivijih stvari na ovom mi radnom mjestu je baš to – upoznavanje ljudi s različitih krajeva svijeta.
Nazvala me kćer Taina i rekla da neće s bratom doći sutra k nama na ručak kako smo se dogovorili. Nazvao sam ženu da joj kažem da me nazvala kćer. To je bilo već drugi puta kako sam ju danas zvao. Prvi put sam ju nazvao jer sam ju htio informirati da sam stupio u kontakt sa jednom ženom a koja iznajmljuje stan u Schaanu. Možda ćemo ići pogledati ga. Možda se opet malo preseljavati. S tuđeg u tuđe gnijezdo.
Kroz prozor se divim sunčanom a hladnom danu. Jutros mi termometar u autu pokazivao -8 stupnjeva celzija. Kad bih išao mjeriti debljinu snijega u ovom dijelu doline Rajne, ista bi možda iznosila 5-8 cm.
Apropo, baš na rođendan moje punice, odnosno na dan čitanja moje poezije u Zuerihu, dobio sam poštom onih 60 komada DVD filmova koje sam već spominjao.
Sinoć smo žena i ja odgledali na youtubu zadnji nastavak srpske serije „Vratiće se rode“. Moram priznati da mi se serija jako siđa. Zbog ukupne priče, sadržaja, zbog jake ekipe dobrih glumaca, zbog poezije vuzualne i vokalne, zbog načina vođenja kamere i montaže scena, zbog muzike i muzičkih efekata.
Na isti smo način i vrlo rado gledali i hrvatsku seriju „Bitange i princeze“ te bosansku „Lud, zbunjen, normalan.“ No to su dakako sasvim druge vrste serijali.
Danas sam imao pauzu za ručak od 13.00 do 13.30 sati. Odvezao sam se doma. Sa ženom koja najbolje kuha poejeo kiselog zelja, pečenog i na šajbice izrezanog krumpira i kuhanog mesa. Jedući onako, trtljao sam nešto o mojem prvom pijanstvu od pive. Izletjelo mi. Onak. Bez veze. Mislim da sam imao nekih sedam godina kad sam s djedom jedne nedjelje bio u rodnom mi selu. Gore kod vatrogasnog doma. Nedjeljom su se tamo skupljali selski muži, kuglali se, pili pivu, pušili pljuge. I ogovarali vlastite žene. One nedjelje sam ondje bio jedino dijete. Postavljao sam srušene čunjeve. Time zaradio po koju paru. Najedanput mi se djed počeo hvaliti kako njegov stariji unuk, dakle ja, onako žgoljav i mali, bljedolik i riđokos, te pjegava lica mogu popiti cijelu jednu ožujsku. I bi tako! Ili, onako... Zbog tog i takvog je čina djed od bake dobio grdu jezikovu juhu začinjenu psovkama. A mene se sažaljevalo, oplakivalo, mazilo i pazilo.
Dio muzeja na kojeg sam danas pazio posjetili su, nakon ručka mi, jedna obitelj, supružnici sa tri kćeri, te novinarka iz Italije Stefania Bortolotti sa suprugom joj. Direktor muzeja osobno pokazao im našu kulturnu ustanovu.
U „Napoleonovoj sobi“ u muzeju zabuljih se baš danas, nakon puno godina prevedenih ovdje, u ulje na platnu kojeg je 1797. naslikao austrijski slikar Mathias Jehly iz austrijske pokrajine Vorarlberg. U opisu ovog eksponata stoji: „700 austrijskih vojnika sa dva topa prodrlo je 16.6.1796. u Lihtenštajn i logorovalo na brdu Dux iznad Schaan-a. Slika ovog vojnog logora je ujedno i najstariji prikaz kapelice na Duxu.“
U današnjem izdanju tjednika „Liewo“ sam čitao zanimljiv intervju sa dosadašnjim predsjednikom lihtenštajnskog Parlamenta. Dotični se zove Arthur Brunhart. On je povjesničar. Koji je, prije nego je postao predsjednikom Parlamenta i načelnikom općine Balzers, radio kao vicedirektorovog istog muzeja. Usput budi rečeno, s Arthurovim sam bratom Retom, bivšim šefom policije Kneževine Lihtenštajn i dužnosnikom OSZE u Beogradu, Briselu i Ženevi napravio intervju koji je objavljen na stranici preseportal.li. Intervju sa Retom je jedan od četiri moja priloga na ovom portalu a koji se nalaze u grupi TOP 10 najposjećenijih priloga cijelog portala.
Arthur se u intervju-u čudio nedavnim rezultatima glasanja u Lihtenštajnu. Iz tih je rezultata vidljivo da su dvije do sada najače stranke (obadvije slično konzervativne narodne stranke) izgubile zajedno čak šest mjesta u Parlamentu. Od ukupnih dvadeset i pet mjesta. Pet je mjesta izgubila baš njegova stranka „Vaterländische Union“. Liberalna stranka „Freie Liste“ povečala je broj zastupnika sa jedan na tri a veliko iznenađenje ovih izbora je pojavljivanje političke grupacije „DU“ – „die Unabhängigen“ iliti „nezavisni“!
Registrirao sam jednu plavušu u pratnji muškarca. I jednu jako veliku mamu u društvu njezina tri sina. Da su u te vrste najbližeg rodskog odnosa zaključujem po velikoj, uzajamnoj im sličnosti.
Provjerio sam na brzinu elektronsku poštu. Na drugom katu imamo pristup internetu. Pristiglo je samo jedno, ali zato jako vrijedno e-pismo. Rajkin i moj frend, čovjek koji će s nama putovati u Slovačku i pomoći nam realizirati spiralni kanal, poslao je skicu budžeta za taj projekt. To nalazim vrlo vrijednim prilogom ukupnom nam djelovanju.
Pojavio se jedan muškarac. Pitao za jednu ženu i tri sina im.
Izašao sam van i pet minuta udisao svjež zrak. Vraćajući se u zgradu, sa mnom su u istu ušla tri muškarca.
Plavuša je sa njezinim pratiteljem razgledala dio muzeja koji mi zovemo „slavljenje“. Kad su odlazili muškarcu se prifučkalo.
Kćer mi Taina je doma i gleda s dečkom neki Tarantinov film.
Točno u 16.00 sati na mojem su se odjelu pojavila dvojica muškarca. Jedan od dvojice je imao sivu pletenu kapu. Kapu s kitom. Hodao je prekriženih ruku na leđima. U rukama je držao vestu i neki časopis.
Gledam kroz prozor i rešetke na njemu. Gore visoko u visinama vidim trag pare izgorjelog goriva zrakoplova koji leti pravac sjever. Pomalo me lovi živčanost. I mene zovu i mame opet visine i daljine. Sinoć sam u krevetu pričao ženi kako mi je bilo prvi put polijetati u metalnoj onoj ptici na klotenskoj pisti. Žena mi se nije leteći još kretala. U ptici. A mašini.
=
Ovdje drugi nastavak dnevnika!
Kommentar schreiben