· 

PRIČA IZ CIPRA


VIŠE FOTOGRAFIJA (oko 300 njih) NAĆI ĆE TE U FB-GALERIJI BR. 1 I BR. 2. KLIKNITE I UŽIVAJTE... 


U VLAKU (BLIZU ZÜRICHA)

 

Htio sam poslati SMS poruku Rajki. Shvatio da nisam utipkao broj bona od 30 franaka koji sam kupio baš za ovaj put, za ovo putovanje.

 

Sjedio u restoranu vlaka, pijuckao lošu kavu i na mac-u obrađivao fotke. I fotografirao maglu iz, pored zueriškog jezera, jurećeg vlaka. Do mojeg stola su sjedila tri Švicarca. Po razgovoru im kojeg sam samo na trenutak pratio, znam da su "nekakvi" poslovni ljudi, a možda i političari. Neki poslovnjaci političare. Neki političari posluju... Pa je teško razumijeti tko, koga, kad i zašto. Čak i na materinjem jeziku. A kamoli jednom drugom. O političarima trenutno mislim da su više bagra nego bilo što drugo. Iako znam da među njima ima dobrih očeva i majki. Dobri roditelji vlastitoj djeci. Za koju ne mogu imati vremena, niti nemaju. Logično. I to je ljudski.

 

U ZRAČNOJ LUCI

 

Kupio sam bonove za mobač. Javio se ženi zaljubljenoj u me. Najzaljubljenija je možda kad nekuda putujem. Pa se boji da se leteći objekt ne sruši. Voli me jer se boji? Voli me iz bojazni i straha? Boji se jer me voli? Boji se voljeći? Ne znam. Život je možda tombola?

 

Predao sam torbu, dobio kartu. Sve je išlo takvom lakoćom da mi je ista bila već sumnjiva. Lakoća nastajanja, pokreta, završavanja i zaklapanja, lakoća svršavanja. Lakoća lakoće?

 

Provjerio sam elektronsku poštu. Od pametnih stvari sam našao objašnjenje autobusnog poduzeća koje će me transportirati od Larnake do Limassola. Pisali su da moram izaći na stanici Agios Athanasios. Od tamo 10 minuta do hotela u kojem sam smješten. 10 minuta čega? Pješaćenja? Vožnje autom? Bljuvanja uslijed loše vožnje?

 

U 13.25 sati - boarding time. Gate E62, Let CY 353, Cyprus Airline. U Larnaki je upravo 20° C.

 

U ZRAKOPLOVU

 

Bio sam prvi koji je ušao u zrakoplov. Poslao zadnju SMS poruku prije isključivanja mobača. Poletjeli smo na vrijeme. Sve me i opet čudilo kao malog dječaka. Kao da mi je prvi puta. Na zemlji sivo od magle. Iznad sivog, sunce. Kad gledam dolje – bijelo! Hm?

 

Konačno su se cure pojavile sa pićem i grickalicama. Grickat mi se dalo slane kikiriki kvržice. Naručio crno vino i običnu vodu. „Still water“ kvazi. Mirna voda brege dere?Mo'š mislit...

Crno vino nije baš bilo šmekavo.

Sunce mi topli desno bedro kroz mali prozorčić. Za one koji to nisu još znali: prozorčići imaju dvostruka stakla i rupice!

 

Kupio sam si Mac da bih mogao činiti pisanje. Letjeći! Mac na rate. Kriza je. U svijetu. A sve krize moraju nekaj koštati. Kakav je to kapitalizam koji proizvodi "stvar", a da stvar ne košta?! 

 

Srce mi najviše tople momenti kao recimo sinoćnji.

Posjetio sam djecu. Majka im nije bila doma. Zagrlili smo se jako. Djeca ne znaju il ne mogu sročiti u takvim momentima ne znam kakve ljubavne floskule. Al' osjećaju jako! Stisnuli smo se. Zagrlili jako. Zaljuljali... A sin mi se onda izgubio bez riječi, nastavio igrati svoje igrice. Svatko svaruje rastanke na drukčiji način. Ja bih najrađe da mi na rastancima i ponovnim sastancima uživo pjeva – „Drugi način“. 

 

Novo jutro. Pogledah u magle tmast. Kroz prozor ispod kojeg je još najdraža mi spavala. Preko puta gegala se ispod svoje šiltace, najbliža mi krv. I meso. Za mene sin nad sinovima. A s kojim sam se večer prije pozdravio.

Istrčao sam u karmin crvenoj košulji van, pretrčao cestu. Nasmijao se kad me vidio. Prekrasan. Sin moj. Pitao me, što radim tu. Objasnio sam mu da mi srce poskočilo kad sam ga vidio. Nisam mogao odoljeti potrebi još jednom mu biti blizu. Prije nego sto uđem u jednu, pa drugu, pa treću mašinu. U trećoj ću letjeti.

Rekao je znalački:

„A-ha!“

Zagrlio sam ga. A kad o tome pišem, pa korigiram pisano, imam suzu u oku. Samo jednu. Malu ali, o-hoo!

Moja ženica (koja ne voli da joj tak tepam) zagorska zafrkantica, me obično ismijava kad sam u takvom štimungu. Ona je kakti kul. Radi se o mojim osjećajima! A o njenim, kad mi domahuje, smrzavajući se gore na terasi, kad stojim na autobusnoj stanici dolje preko puta benzinske, a kad me ispraća u plavom kućnom ogrtaču i domahuje mi pri tom i pita da li sam si ponio dugačke gaće - kad letim u toplije krajeve - o njenim osjećajima i štimungu u onom momentu ne smijem... A možda ne bih nit trebao smjeti. Život je lijep. 

 

Ručak iznad oblaka. To me uvijek fascinira. Nekako poseban nadrealistički trenutak. Uvijek mi je i nanovo iz početka vjerovati u sve to. Totalna apstrakcija poimanja mogućeg i nemogućeg.

Jeo sam nešto od mesa umočeno u zgusnutu masu koja je izgledala na spermu. Je. Ja pardoniram na izrazu ovom ali... Ono meso od neidentificirane, možda životinje, nije bilo umočeno u nešto nalik kakve smrznute sapunice. To nešto za jelo, a od mesa, je bilo jako vruće i smješteno u aluminiju zajedno sa rižom. Komadić okruglog kruha i putra sam isto pojeo. Slatkiš mi se nije dalo probati. Ne, nikako. Naručio sam jos dva decilitra ne bšs dobrog vina. Glavno da se od nećega vrti u glav... Rekao bi jedan bivši „suborac“.

 

Volim kad sam dobro. Dobro sam kad letim.

 

U zrakoplovu nema puno ljudi. Ovo je prvi put da letim komotno. Sjedim sam u "trosjedalici". Na desnoj strani isto takva. A prazna. Nek se i to zna: 6C je mjesto za mene rezervirano.

 

Sinoć smo, ljubav mi moja i ja, imali termin u sjedištu jednog od dva lihtenštajnska dnevna lista. Fotografirali su nas, snimali kamerom. Za Božični magazin i Božično online izdanje.

 

(Mislim da se spuštamo. Isključit ću mac... Ne. Napravili smo samo nekakav zavoj u letu... Pišem dalje.)

 

Znam da je zločasto ali, veseli me da ću si u tisku vidjeti i dragu mi. Iako si s takvim akcijama ne prikupljamo samo štovatelje... 

 

Na desnoj strani iza prozorskog okna prekrasne boje. Namamile su me, fotografirati ih. Jedva čekam da pokažem svijetu i ove kompozicija boje.

 

Počele su me peći oči. Ono još malo preostalog zraka u unutrašnjosti zrakoplova je jako suho.

 

Pišalo mi se. Otišao sam u WC na kraju tog metalnog debelog crijeva. Prvi mi je mlaz bio nekako uhero "nastrojen" da sam skoro pa promašio školjku i pogodio si s njim lijevu cipelu. Odmah pored WC-a kutić gdje sjedi poslužiteljski crew. Ćošak odakle nas poslužuju klopom. Praktično. Kuhinja skoro pa u WC-u. WC skoro pa u krilu stjuardese. Stjuardesa nasmijana. Kako i ne bi, blizu sam joj. Molim ju vode. Dala mi je. Pitam ju koliko još letimo. 50 minuta. Imam vremena da utipkam još koju rečenicu. Oči me i dalje peku. Baterija mi slabi. Mac-ova isto.

 

Pišti mi u ušima. Mislim da se spuštamo. Jako moguće da se u isto vrijeme nekima diže. Svejedno da li kiselina u želucu ili „žila glupača“.

 

U AUTOBUSU

 

Uspio sam uletjeti u plavi bus koji je krenuo pravac Limassola. Negdje u 18.35 sati. Skužio sam, voze nas po lijevoj strani. Moram izaći iz busa na prvoj stanici a odande će me taxi odvesti u hotel. Vozač je to već dogovorio s osobljem hotela. Podsjeća me na nekakvog sjedokosog od gore odvaljenog Ličanina. Iako nema brkove. Ispadne dakle, kak god da okreneš, svaka mediteranska zemlja ima po nekog Ličanina. Jedan od poznatijih izlazi baš iz HR zatvora.

 

Dobio sam SMS poruku od najdraže. Pisala je neke bezobrazluke koji se tiču samo i isključivo nas samih i nekih nam organa.

 

Muzika u busu, havala na pitanju, turbo-orijentlni tip. Podsjeća me malo na iskustva iz Jordana 2006. Jedva čekam da popijem pivu.

 

Organizacija putovanja - jako dobra! Pričekao me taxi. Odvezao do hotela. Tražio 12 evra. Bez računa dakako... 

 

U HOTELU

 

Kanika Pantheon hotel u drugom redu na rivi. Sad evo kad pišem, u mraku je.

Na recepciji me se primilo skoro pa sa oduševljenjem. Mladića na recepciji sam odmah „napao“ da izmisli negdje adapter za štek-doze a kako bih se mogao uključiti! Jer – ba(k)terija mi slaba. A i pokretnom kompjutoru.

 

Nakon pospremanja stvari u sobi otišao sam popiti pivu u baru hotela. S moje lijeve strane slušao sam barem trojicu od četvorice muškaraca kako, kartajući se, pričaju jezikom kojeg sam kao niti jedan drugi dobro razumio. Dvije su pive koštale točno 5.10 evra. Nešto možda više od 6 franaka. Dakle u barem pola jeftinija piva nego u Lihtenštajnu. Živjeli!

 

Iz sobe sam konačno nazvao Evripidesa kojem je bilo drago da sam u blizini. Imao je još organizacijskih stvari koje je trebao posložiti i zaključiti. Možda ćemo se sastati sutra, mislili smo.

 


Kommentare: 0