DNEVNIK IZ LIECHTENSTEINA (2)



8.3.2011

Dan žena. Jer mi žena sama sebi nabrala jučer bijele zvončiće u prozirnoj šumi pokraj Rajne još razmišljam da li da joj i ja naberem kakvu kitu. Il kupim stručak. Ako to ne učinim, dobit ću možda, koliko ju poznam, po goloj guzi.

Danas je u tiskanom obliku jednih dnevnih novina ovdje u Lihtenštajnu bilo riječi o otvaranju zadnje mi izložbe. Atmosfera je na otvaranju zbilja bila super. Broj nazočnih koji nisu kupili niti jednu sliku je bio zadovoljavajući. Među nazočnima su bili, pored starih dobrih prijatelja mi iz najranijih mojih dana boravka u St.Gallenu, i Claudio Raneri sa suprugom Fatimom čija će ih sestra koja živi u Americi uskoro posjetiti u Švicarskoj. Bila je tamo i gospođa povjesničarka dr. Gudrun Schneckenburger iz jednog njemačkog pograničnog grada na Bodenskom jezeru. U društvu s njom pak njena frendica koja je u torbici nosila psića. Taj mi je skoro pa pokvario šou. Svi su milovali njega a mene skoro nitko!

Kad sam bio mali, imao sam i ja psa. Sa bijelo-svjetlookerastom dlakom popločanoj smeđe-crnim dlakavim mrljama. Zvao se Kuso i bio je onak, baš nekako dobre volje pas. Sve dok ga nije susjed upucao iz lovačke puške u zadnji dio tijela. Kad je naš kusasti kratkonožac jahao dugonožnu lovačke rase kuju! Pas mater kuji onoj... Od užarenog olova oduzelo je Kusi noge. I zadnji mu kraj. Iste je vukao jedno vrijeme onako jadan za sobom. Sve dok ga moj šepavi djed nije odveo u šumu i pogodio tupim krajem sjekirice između očiju. Ajoj, kad se samo sjetim kakva me tuga tad pogodila. Djeda nije navodno nitko pogodio u zadnji kraj. Šepao je zbog nećeg drugog. O tome sam već pisao negdje. Kao i o nesreći kad  si kuburom raznio prste na šaci. "Bolje prste nego pišu" rekao je djed moj.

Uskoro putujemo u Zagreb. A "vrtjet" ćemo se i po okolici tog najglavnijeg glavnog nam grada na svijetu. U prijestolnici Hrvatske bih trebao sastati najglavnije ljude iz vodstva organizacije koja 2012. smjera provesti Svjetske umjetničke igre u nekoliko hrvatskih gradova. Ovo je sad konačan valjda naziv te kulturno-umjetničke smotre koja se prvo trebala zvati Olimpijda kulture! I ne znam više kak im se ono već sve trebala ista zvati...

Danas je lijep, sunčan dan u Liehtenštajnu. Nakon puno njih za redom koji to nisu bili. Toliko je lijepo da mi je žena jutros otvorila prozor kuhinje i sunčala se kakti. Dozvolila je da joj sunčeve zrake tople lice, prsa i međunožje. U zadnje mi je vrijeme žena dobro "nabrijana"... I kaj se tiče slikanja. U kratko vrijeme akrilnim je bojama naslikala tri jako dobra portreta.

Nisam se nikad volio kititi tuđim perjem. Jer, kak sam to već jedanput primjetio, i moje mi je dovoljno šareno. Ne mislim isto tako da sam posebno zaslužan za pamet vlastitiog mi osmogodišnjeg sina koji, kako izgleda, rastura u školi i najbolji je koliko znamo u sva tri druga razreda u školi koju polazi. U prvom je razredu dobivao ponekad domaće zadaće iz matematike za školarce četvrtih pa čak i petih razreda. A to već graniči, s moje perspektive razumijevanja stvari, skoro pa s malim čudom. S materinjem mu, njemačkim jezikom, ista stvar! Prvo je na osnovu svojeg znanja i pameti mogao preskočiti drugi razred a sad dobiva priliku da preskoči treći. Kad su djeca kod nas, često mu počnem pričati priče kao:

 

      "Bio jednom jedan dječak koji je odrastao na obroncima Moslavačke gore
       u Hrvatskoj..."



    Onda me on odmah prekine sa riječima:


    "Hör mal bitte auf! Dieser Knabe in deiner Geschichte, das bist du..."

 

Ili na hrvatskom: 


     "Prestani molim te! Taj dječak u tvojoj priči, to si ti..."

 

I kaj da radim? Da mu pilim tanke živce sa pričama iz mojeg djetinjstva? Da mu pričam o tome kako sam bio i sam u sva četiri razreda u područnoj školi, sve četiri
godine polaska iste, najbolji?! Dakle, ne samo u razredu, nego u cijeloj maloj školi! Kao takav sam nakon svakog završenog razreda dobivao knjige na poklon. A mojoj dragoj baki, odgajateljici mi, bilo zbog tog jako toplo oko srca. Kad malo bolje razmislim, možda su za moje zanimanje za školu bili čak suodgovorni moj susjed i još jedan tip koji su me, prije nego što sam trebao ići u prvi razred, vodili sa sobom u školu a učiteljica je moje prisustvo tamo odobravala. Opet životna ironija... Jedan je od ove dvojice neslavno završio... Nakon provođenja u zatvorima zbog raznih sitnih krađa, našlo ga se mrtvog ispod traktora kojim je navodno upravljao sam. Drugi se, dobar za sve samo ne za sebe samog, največi dio života potucao okolo, živio kao, da ne kažem, poluhumanoid u "brlogu" doma mu. A onda, pred koju godinu otišao je u nepoznato. Sa starijim bratom. Koji je odnekud došao po njega, nakon dugi niz godina izbivanja iz našeg rodnog kraja. Ironija je dakle, da su me izgleda baš ta dva čovjeka iz socijalnog ruba pomogla zainteresirati za školu i jedva sam čekao da pođem u nju.

Stanku Petroviću sam poslao pjesmu "Pisani spomenik Pavlu" s molbom da istu uglazbi. Pjesma kao pjesma mu se svidjela ali jer sam pomješao u njoj dijalekt s književnim jezikom, iako samo jako malim dijelom, to mu nikak nije sjelo. A ne bi to sjelo mislio je niti jednom ozbiljnom kritičaru. Osim toga, metrika i ritam nisu ono što bi se po njemu moglo uglazbiti za muški pjevački zbor, nego je to više tekst za kantautorsku vrstu uglazbljenja. 


Moja će nova zbirka pjesama "Izvan sistema" biti navodno tiskana krajem ožujka. Ili tako nekako. Tiskat će se dvojezično: hrvatski i njemački u istom izdanju. Sa predgovorom Ernieja Gigante Deškovića i Aurelije Frick. Prvi je jedan od najvažnijih faca u Hrvatskom književnom društvu u Rijeci a čiji sam i sam član. Gigante Dešković zauzima ujedno i mjesto dogradonačelnika Opatije. Gospođa Frick je pak Ministrica vanjskih poslova i kulture Kneževine Lihtenštajn. Činjenice da na ovakav način spajam dvije mi domovine me posebno veseli a da je baš ovo dvoje ljudi pisalo uvodne riječi u mojoj zbirci nalazim posebnim komplimentima te sam vrlo zahvalan.

A sad bi, kad mi žena ovo pročita, moglo doći do toga da mi kaže nek se prestanem hvaliti. A ja i opet neću razumijeti zašto bi se svi ovi navodi istine automatski trebali tako zvati, kako ih ona već, bockajući me i streljajući, zove.

U muzeju se sprema nova specijalna izložba - kolekcija Uskrsne pisanice iz cijelog valjda kršćanskog svijeta. Istu je zbirku nema dugo poklonio državi, odnosno našem nacionalnom muzeju u Liechtensteinu gospodin Adulf Peter Goop. Za tu sam zbirku i tog danas vrlo vremešnog gospara po prvi puta čuo od švicarskog fotografa i multimedija umjetnika Stefana Rohnera koji je čini mi se 1995. godine izlagao u galeriji čiji sam bio suvlasnik i voditelj. Usput budi rečeno i to da je sin gospodina Goopa odvjetnik i voditelj jedne od poznatih ovdašnjih zaklada za sufinanciranje, prije svega, kulture i umjetnosti. Ista je zaklada 2005. otkupila i dva likovna mi rada. Amen.


23. lipnja 2012. morao sam ovom zapisu dodati slijedeće:

  • Gigante nije održao riječ 
  • Ministrica kulture Kneževine Lihtenštajn je u međuvremenu dobila bebu!

8. siječnja 2015 (kad sam sve ovo gore "peglao" mogu dodati još i ovo:

  • Ista Ministrica za kulturu i vanjsku politiku je rodila i drugo dijete
  • Sin mi ide u međuvremenu u drugi razred gimnazije u Vaduzu
  • Danas je rođendan bratića mu Gorana Kramžara koji sa obitelji mu živi u našem raodnom selu Martinac. Ne znam, možda se i on sjeća našeg psa Kuse... 
  • Zbirka "Izvan sistema" je bila publicirana, a bolje da i nije.
  • Do sveg mojeg nesebičnog, dugogodišnjem truda po pitanju spajanja dviju zemalja i kultura ne drži u biti nitko ništa. 


Kommentar schreiben

Kommentare: 2
  • #1

    Gordana Maloseja (Donnerstag, 08 Januar 2015 11:25)

    Dragi Vlado, bas simpa i drago. Posebno mi je simpa ono da dobijes po goloj guzi id supruge hahhhha.
    Pozz Goga Maloseja

  • #2

    Vlado Franjević (Donnerstag, 08 Januar 2015 12:24)

    Hehehe, eto vidiš sad ti našu Gordanu... Ti tu vrstu moje patnje naravno zamišljaš jako zabavnom. Vjerojatno misliš (po ženskoj liniji) zabavnu za moju dragu. Sram vas bilo... po istoj liniji! :)