· 

DNEVNIK IZ LIECHTENSTEINA (1)



5.3.2011

 

Ovo je početak neplanske priče. Priče, čiji se slijed na početku ne može naslutiti. Nit kraj početka. Početak određenog kraja počinje već s rođenjem. Rođenjem "bilo čega". Ja to nisam dugo znao. Mislio sam i ja, neranjiv sam. Kao što sam bio kad smo se kao klinci igrali rata u rodnom selu. Prije početka svake igre otišli smo na pilanu i izabrali si najljepše okrajke drveta. Okrajci su imali profile dugih kundaka. Sa istima u rukama smo se, podijeljeni u dvije grupe, razbježali po selu, livadama, šumi. Neki kao da se odande još nisu vratili...


Ovo je početak priče koja je trebala biti publicirana u nastavcima na stranicama Hkceja u eLeju. Zahvaljujem se ovdje i u ovoj formi na "povjerenju". Ispalo je, nepopravljivo nepovjerenje!

Pišem na radnom mjestu u Zemaljskom muzeju Lihtenštajna. Ispod guzice mi crveni jastučić. Prekrižena noga mi utrnula. Podsjeća me na bakine, koje su joj, cijeli moj proveden život s njom, stalno trnule. I bile hladne. U zadnje ih vrijeme možda više čak nit ne osjeća. Ležeći u krevetu i sve bliža smrti. U rodnom mi, hrvatskom selu.

Naslonivši papir na tvrdu podlogu otvorenog rokovnika pišem li ga, pišem... Kad je rokovnik onako otvoren, smješka mi se sa fotografije na lijevoj strani, kćerka. I tako već nekoliko godina. Na toj fotografiji.

U muzeju je relativno mirno. Imamo nekoliko gostiju koji se trenutno nalaze u jednom drugom dijelu kulturne institucije broj jedan, jedne od najmanjih zemalja ili po nekima, najvećeg sela, svijeta. 

Kroz obližnji prozor na desnoj strani vidim sivu zgradu banke. Pitam se da li su i u njoj pohranjeni novci poškropljeni i hrvatskom krvlju? Koliko je samo tih novaca tamo? Ili u jednoj drugoj slične funkcije zgradi. Sjećam se kako je jednom negdje u novinama stajalo da je nekoliko ovdje zaklada blokirano. Zaklade jednog Zagorca. Tko zna kolikim novcem raspolažu zaklade.

Pada mi upravo na pamet, jednom sam u muzeju upoznao jednog zagrebačkog odvjetnika koji je bio na putu sa njegovom prevoditeljicom i imao sastanak u ime klijenta mu, sa nekakvom ovdje institucijom. Koja valjda rado posprema šušku od papira. 

Večeras ćemo otvoriti moju izložbu u švicarskom St. Gallenu. Istu sam naslovio sa „Veni vidi Vlado“. Priznajem, i nije baš neki originalni naslov ali ništa mi bolje nije palo na pamet. Od prvog susreta sa galeristima pa do sada osjećam dobru energiju. Za St. Gallen me vežu zanimljive priče, šarenilo događanja koje je trajalo oko tri godine. Nakon što sam napustio Zagreb i Hrvatsku. Za St. Gallen me vežu prijateljstva i poznanstva. Lijepa i ružna sjećanja. Točke s kojih sam kretao u „bolju budućnost“ i na koje sam "slijetao" obogaćen zanimljivim iskustvima.

 

U istom gradu mi je radila mati. Više od petnaest godina. Najčešće kao čistačica "svega i svačega". A jer mi se jadna sva nekako pogubila, tako valjda nit ne zna što je dom, pa je danas eno tamo – u domu joj. Pored kreveta u kojem baka noge više nit ne osjeća. Pljusne mi na pamet, kad bih trebao pisati o mojem domu, ne znam više o čemu bih točno pisao. Nemam ga...

 

Prošlu sam rečenicu prvo mislio proglasiti zadnjom. U prvom dijelu početka neplanski pisane priče. Ali zbog kvalitetnijeg trošenja vremena i potrebe pretočiti izvor nazovi-inspiracija u pisanu formu nazovi izraza, "šišam" dalje. Do kakvog takvog svršetka. Da ne kažem, svršavanja. 

 

 

Prvo o zbirci pjesama „Zrnje na vjetru“ Stanka Petrovića koju mi je ovaj nema dugo poslao. S posvetom. I popratnim pismom natopljenim prijateljstvom i njegovim dobrim duhom. Jer sam emotivac, skroz sentiš lik, rasturil me sa njegovom lijepom, iskrenom i nerjetko teškom rječju, koja te – konzumenta – može i zna dodirnuti u najbitniju ti unutarnju bit!

Žena mi je načitana, pametna i uglavnom kritički raspoložena glava i već joj se nekoliko puta omakla primjedba da sam jebeno dobar pjesnik. Hvala na pitanju, istina je... No sa Stankom nas je evo valjda već dva... kolko-tolko "jebena". Ak ne već - dobra! Ah da, ima još jedan: Martinko... 

 

Jutros sam dobio prvi prilog za moj kompleksni, interdisciplinarni, umjetnički projekt „Spiralni kanali“ kojeg ću realizirati u svibnju u Vukovaru. Radni naslov istog je „Kad bih bio Hrvatska... (u Vukovaru)“. Prvi je prilog došao iz Sofije od prijatelja mi i kolege Slava Nedeva.

Moja žena kuha najbolje! Danas smo za ručak imali pileći paprikaš sa tjesteninom i zelenom salatom. Iako imam pauzu za ručak samo pola sata, odvezem se koji puta za vrijeme ručka doma. Tih dva i pol kilometra od radnog mi mjesta. U pola sata voziti se i uspjeti pojesti, je znak da kao valjda i najveći dio zemljana unosim u sebe hranu na nezdrav način. Poslije često i jako podrigujem a što sa kvalitetom ovog pisanja nema ama baš nikakve veze! Ponekad za stolom, ručajući, pričamo o seksu. Nakon molitve. Zbog pričanja o toj temi pojačano lučimo sline. To slinjenje pak pomaže pri probavi na brzaka unešene hrane.

Živjelo proljeće!

Koje će se, nadamo se, pojaviti odmah kad se ovo debelo zvono magle iz doline Rajne rasprši u ništa.   

 

Nazvao sam kćerku i pitao kako joj je prošao prijemni, da li ga je položila. Razveselio sam se pozitivnom odgovoru pa dobro odmah dijelo sa ženom. Odmah nakon što je primila moju SMS poruku sprašila mi slijedeći odgovor:

 

     „Juhuuuu! Pametna je ona. Znam kak ti je!“

 

A da je istina da zna, znam po tom jer je ona, u isto vrijeme, s njenom kćerkom u bijelom gradu Zagrebu doživljavala iste ili slične trenutke iščekivanja dobrih vijesti kao ja sada.


Ovdje ispod zvona magle.


(Nastavak)



Kommentar schreiben

Kommentare: 0